Hrvaćanski navijači

 Kad cijeli stadion viče „Za dom spremni“, aktualna predsjednica se pravi gluha, premijer na odlasku to ne čuje

Zoran Tučkar
Utakmica Europskog prvenstva u nogometu Hrvatska – Češka, odigrana 17. 6. 2016. u Saint Etienneu, neće biti zapamćena po drugarskim gestama dvojice Ivana, Perišića i Rakitića, strijelaca golova za Hrvatsku, koji su svoje pogotke posvetili dvojici kolega (Dariju Srni i Marijanu Mrmiću) koji su nedavno izgubili očeve, neće biti zapamćena po suzama Darija Srne tijekom slušanja hrvatske himne, neće biti zapamćena po neumornim sprintevima Marija Mandžukića i Marcela Brozovića, neće biti zapamćena po discipliniranoj, srčanoj i upornoj igri češke reprezentacije, koja je čekala i dočekala svoje šanse, ne gubeći nadu u preokret, nego po bacanju 12 baklji u teren i po topovskom udaru koji je ozlijedio vatrogasca. 
 
O tom činu ludila i nema se što napisati. U Hrvatskoj je sada moderno zazivati kazne za ovakve izgrednike, iskaljivati bijes zbog još jedne teške kazne europske nogometne federacije UEFA, i, nažalost, u modi je od strane vlasti u ostavci okrivljavati Zorana Milanovića i SDP za ovako nešto. Stoga, nije zgorega da probam nekoliko zanimljivosti staviti jednu kraj druge.
„Obećanje Zorana Milanovića izrečeno 29. 12. 2015. kako će nam stvoriti pakao, proteklih tjedana se obistinjuje, a današnjim režiranim nacionalnim sramoćenjem tijekom nogometne utakmice Hrvatske i Češke evidentno je kako se radi o smišljenom puzajućem državnom udaru! Primjenom klasičnih UDBA-ških metoda misija rušenja Domoljubne koalicije i izmišljanja filofašista tako se s političkog i medijskog ringa prebacila na sportske terene u inozemstvu s ciljem prikazivanja Hrvatske i hrvatskog naroda nazadnjacima i divljacima. Kao ‘desno krilo’ Domoljubne koalicije i Hrvatske, HSP AS nikada neće odustati od borbe za Hrvatsku i Krista protiv komunista!“, grmi tako u priopćenju minorna desničarska stranka malignih aspiracija, čiji je glavni tajnik, inače pravomoćno osuđeni falsifikator.
 
„Dajte nam imena i prezimena kretena koji su prekinuli utakmicu! SMRDLJIVI BALKANCI, ‘DECA’ JUGO-OFICIRA, JUGOSLAVENI – ORJUNAŠI I PLAĆENICI OSTOJE RANKOVIĆA – vi ste izrodi! ZBOG VAS HRVATSKA DANAS NIJE POBIJEDILA! Sram vas bilo! Vi niste Hrvati, traba vas ispisati iz državljanstva…“, grmio je omiljeni novinar hrvatskih desničara, inače pravomoćno osuđen diler kokaina Velimir Bujanec. Ostoja Ranković je pogrdni desničarski nadimak za Ranka Ostojića, bivšeg SDP-ovog ministra unutarnjih poslova, koji je prošle jeseni, u jeku izbjegličke krize, kisnuo skupa s izbjeglicama na graničnim prijelazima i prihvatnim centrima. U to doba, civilizacijski vizionari hrvatske desnice su zagovarali zatvaranje granica, građenje zidova i bodljikavu žicu.
„Bravo, Vatreni! Bravo, hrvatski navijači! A vama neprijateljima Hrvatske, mrziteljima svoje reprezentacije i države (tzv. orjunašima) poručujem: odgovarat ćete i za ovo i za svastiku! Sram vas bilo!“, na svom profilu na društvenim mrežama je napisala hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Svastika, koju hrvatska predsjednica spominje, pod još neutvrđenim okolnostima se pojavila na stadionu na Poljudu u Splitu, u lipnju/junu 2015, prije utakmice Hrvatska – Italija. Desničarima skloni mediji su vrlo sigurni da iza toga stoji Ranko Ostojić, no dokazni materijal još uvijek manjka.
Slovačka-Hrvatska, Francuska 2016.
Stavimo li svastiku i bombe na stranu, i pogledamo li ove poruke, kažem, možda je ovo sve samo plod moje pokvarene mašte, no ove tri poruke izgledaju upadljivo slično – kao jasna spin strategija odvlačenja pažnje s rušenja hrvatske vlade i raspisivanja novih izbora u kojima bi se, tako predviđaju politolozi, HDZ i njegovi desni politički sateliti vrlo loše proveli. Također, to je nastavak činjenja onog jedinog što je HDZ od svibnja 2012. (kad je Tomislav Karamarko preuzeo vlast u HDZ-u) uopće činio – izmišljao neprijatelje. 
 
Prije cca godinu dana, tadašnji prosvjednici iz Savske ulice u Zagrebu, neki hrvatski branitelji i vojni invalidi, pogrdno nazvani šatoraši, svoje su protestiranje „obogatili“ plinskim bocama na koje su sjeli i kojima su prijetili da će sve dići u zrak. Tankoćutne, gore spomenute vedete hrvatske politike na njih nisu imale komentara, a Tomislav Karamarko je rekao: „Ma koji zakon, pa to su branitelji“. Između plinske boce i raketa u terenu je mali korak, a gore spomenuti Ranko Ostojić, u to doba ministar unutarnjih poslova, kojeg desničari tako razvlače, i sam hrvatski branitelj, nije se usudio represivno djelovati na skup s plinskim bocama koji nije bio niti prijavljen, a koji je dijelom bio usmjeren i protiv njega. 
U Zagrebu se 13. 5.1990. trebala odigrati utakmica Dinamo – Crvena Zvezda. Zbog divljanja Zvezdinih, a poslije Dinamovih navijača utakmica se nije odigrala, a materijalna šteta je bila ogromna. Dinamovi navijači, hrvatski mediji i veći dio javnosti su bili ogorčeni mlakom reakcijom policije na divljanje Zvezdinih navijača i šokirani mnogo strožom reakcijom policije na ponašanje Dinamovih navijača. Nogomet je uvijek bio meki trbuh i sjecište raznih interesa, sumnjivih poslova i raznoraznih lijenčina koje žele mnogo utjecaja i moći, a nude malo ili ništa znanja i sposobnosti Sve je to postao instant mit o pravednoj borbi Dinamovih navijača za „našu stvar“, sve dok nisu 1994. neki od njih demolirali Auxerre, grad domaćin kluba s kojim je Dinamo igrao u tadašnjem europskom natjecanju, i baš me zanima usporedba štete koje su napravile „Delije“ u Zagrebu i „Bad Blue Boysi“ u Auxerreu. I što je najgore, to nije bio jedini ispad jedne skupine. Slične ispade su imale i druge hrvatske navijačke skupine, koje su se u posljednjih 10-15 godina specijalizirale za izgrede utakmica hrvatske reprezentacije. Dakle, vlade i vlasti su se u Hrvatskoj mijenjale, problem huliganizma na nogometnim utakmicama je ostao. Dio ljevičarski orijentiranih novinara prezentira tezu „Huliganizma ima na tribinama jer i u svečanim ložama sjede huligani“, no to opet ne objašnjava mnogo. Istina, kad cijeli stadion viče „Za dom spremni“, aktualna predsjednica se pravi gluha, premijer na odlasku to ne čuje, kad Zdravko Mamić ima ispad i za to ne bude osuđen, kada igrač reprezentacije koji sa stadionom viče: „Za dom spremni“ bude promoviran u pomoćnog trenera reprezentacije, onda imamo problem licemjerja određenih vladajućih struktura. Plus, notorni Zdravko Mamić se ukazuje kao financijer HDZ-a, i organizator rođendanske proslave predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, a šefa Sigurnosnoobavještajne agencije predsjednica smjenjuje jer je snimljena kako komunicira sa Zdravkom Mamićem, koji je pak u to doba bio pod mjerama praćenja.
Nogomet je uvijek bio meki trbuh i sjecište raznih interesa, sumnjivih poslova i raznoraznih lijenčina koje žele mnogo utjecaja i moći, a nude malo ili ništa znanja i sposobnosti. K tome, hrvatska je javnost u raznim vremenima različito osuđivala određene povike i ponašanja (nekad se „Ubij … (nadopunite sami)“ uredno čulo po tribinama, i uredno su novinari izvještavali o „fantastičnoj atmosferi“), što dovodi do zablude što se smije, a što ne smije na stadionu. „Što se tiče povika ‘Ubij purgera’ ili ‘Ubij tovara’, koji su sada postali zanimljivi, mogu vam reći da se oni ne viču iz mržnje, nego iz rivaliteta. To su povici koji podižu atmosferu i ‘pale’ igrače. U nogometu je svuda u svijetu prisutan dvoboj navijačkih skupina na stadionu, i to je ono što ga čini zanimljivim. Ako se utakmice kod nas budu prekidale zbog takvih povika, onda bi bilo najbolje da se nogomet skroz ukine i da svi odemo u kazalište“, rekao je prije sedam godina Slobodnoj Dalmaciji Stipe Lekić, svojevremeno tajnik Torcide, organizirane navijačke skupine Hajduka iz Splita. 
 
Isto tako, nikakvi „pravedni ciljevi“ ne mogu biti opravdanje za uništavanje imovine i dovođenja tuđih života (govorim o francuskim vatrogascima koji su morali micati eksplozivne naprave s terena) u potencijalno pogibeljnu situaciju. Izlike ljevičarskih medija da je to borba protiv Zdravka Mamića su samo – izlike i spinovi. 
neredi_francuska 2016.
S treće strane, priče „HNS pederi, nogomet ste sjebali“ (ovo HNS se misli na Hrvatski nogometni savez) opet ne drže vodu. Hrvatske nogometne reprezentacije u većini kategorija postižu dobre rezultate, domaća liga je solidno kotira, poslovanje je u plusu, našli su se fini sponzori, a protivnici HNS-a su na ovaj ili onaj način zagovornici amaterizacije nogometa. U kapitalističkom svijetu, gdje se sve vrti kroz novac, to se može činiti kao simpatična inicijativa, no tu je temeljno pitanje nije li bolje imati nogometni savez koji ima npr. 50 zaposlenih od kojih svi zarade svoju plaću nego savez sa dva zaposlena koji strahuju hoće li zaraditi plaću. Isto je s klubovima – primjerice, Dinamo ima 200 zaposlenih i posluje u plusu; je li to bolje ili imati deset zaposlenih i želju da se sve radi iz ljubavi. 
 
S četvrte strane, Zdravko Mamić ima povijest napada na novinare, predsjednik HNS se 1996. u Španjolskoj slikao na grobu Ante Pavelića u društvu žestokih momaka zagrebačkog asfalta, friško je zaposlen Josip Šimunić koji je vikao „Za dom spremni“, bivši predsjednik saveza, pokojni Vlatko Marković, imao je homofobne izjave (za koje je kažnjen), a za selektore/izbornike seniorske rerezentacije su u posljednjih deset godina uglavnom dovođeni ljudi ni sa kakvim rezultatima prije toga. Slaven Bilić, koji je 2006. doveden, pokazao se kao pogodak, a Igor Štimac i Niko Kovač kao promašaji. Aktualni Ante Čačić nema veliku trenersku karijeru iza sebe, no uglavnom je u timovima koje je do sada trenirao činio pozitivnu razliku u odnosu na prethodne rezultate. Odabir takvog profila trenera među navijačima stvara sliku da je reprezentacija trgovačko društvo koje bira trenere na koje se može utjecati, jer, da je važan rezultat, doveo bi se trener jačeg renomea. Recimo, Luka Modrić igra u Realu, Ivan Rakitić u Barceloni, Mandžukić i Brozović u talijanskoj ligi, i sad njih trenira čovjek kojem je najjači klub kojeg je trenirao – zagrebački Dinamo?!
S pete strane, da se vratim na incident u St. Etienneu, kontrole navijača su, prema iskazima očevidaca, bile vrlo traljave. HNS je upozorio na opasnost pojavljivanja huliganizma, čak je imao podatak i o minuti kad će biti izazvan incident, što je prosljeđeno francuskoj policiji, no opet se nije reagiralo u pravo vrijeme. Ostaje paradoks da, ako hrvatska reprezentacija bude snosila sankcije, da je zato dobrim dijelom odgovorna i francuska policija. 
 
Ukratko, huliganizam na nogometnim utakmicama ostaje problem. On se neće rješavati paušalnim packama preko Facebooka. Jedan dio svakako se mora rješavati kažnjavanjem, i to strogim i vrlo dosljednim kažnjavanjem (ovo drugo je važnije nego prvo), drugi dio izgradnjom osjetljivijeg društva koje jasnije zna za granice „što se smije, a što ne smije“, a treći dio obukom sudaca (onih na sudu, ne na utakmici) da znaju svoj posao, da znaju odoljeti pritisku, i da im je pravičnost ispred svega. Možda mogu dodati i četvrti dio: da klubovi koriste navijačku energiju ne kroz uništavanje, nego kroz humanitarne projekte kojima će prezentirati klub koji vole u pozitivnom svjetlu.
Podeli s drugima