tocak

Radomir Mihailović Točak (13. jun 1950, Čačak), gitarista i frontmen grupe Smak, pred veliki koncert na Ušću o svom životu i muzičkim počecima

Milja Lukić

Kada je u pitanju legendarni Točak, životna priča ne može biti drugačija nego prožeta muzikom. Međutim, ništa manje nije značajno ni detinjstvo, uglavnom provedeno po bolnicama, jer, kako kaže: “Ništa nije slučajno. Ovo što sam sada, svakako mi nije bilo namenjeno na početku. Moj otac ukupno ima 11 dece, od toga je šestoro s mojom majkom. Njemu je to treći brak a njoj prvi. Otac je s prvom ženom imao četvoro dece i ostao udovac, pa je tražio novu ženu koja bi mu čuvala decu. Ta nova žena pobegla je trudna, a ja sam sestru koju je ona rodila upoznao tek pre deset godina. Moja majka se udala za mog oca jer je imao – šivaću mašinu. U ono vreme, to je bilo nešto čudesno. Šivaća mašina! Rodio sam se posle brata koji je umro kao mali. Živeli smo vrlo skromno, tata je bio kolar, ali penzioner, a mama nikad nije radila. Međutim, dovijala se – gajila je pečurke, sušila ih, mi smo joj pomagali da čisti orahe koje je takođe prodavala… Svi smo muzikalni, ali sam samo ja postao muzičar po profesiji.”

Da li si mogao nečim drugim da se baviš u životu osim muzikom?

U tom slučaju ne bih doživeo sve što sam doživeo i mi sad ne bismo razgovarali. Ali bio bih Točak, svakako. Od sebe se ne može pobeći, kakve god da su okolnosti. U drugom razredu osnovne sam se razboleo iz čista mira. Po bolnicama sam proveo šest godina. Slučajnost ne postoji, i mislim da od toga što mi se tada desilo ništa ne može biti namernije, a istovremeno ni strašnije. Nisam bio samo van porodice, tako mali, nego van svega. Lekari su mi davali svakakve prognoze, od najoptimističnije da ću ako poželim moći da se bavim i fudbalom, do toga da neću preživeti. Išao sam s operacije na operaciju, u stvari su lekari stalno popravljali, s manje ili više uspeha, ono što su prethodno zabrljali. Tada sam mislio da se to nikad neće završiti i da ću tako provesti život. Kad je čovek na robiji ili u vojsci, tačno zna kad svemu dolazi kraj, kad će se vratiti normalnom životu, a u mom slučaju nije se znalo ništa. Iz ove perspektive, kad premotam film, čini mi se da nekako mogu da rastumačim sebi zašto se sve desilo, a rekoh već da ništa nije slučajno. Ako samom sebi ne umeš da rastumačiš sve te stvari koje se dešavaju namerno, s razlogom, onda stvarno nisi ni za šta.

Da li si u to vreme počeo da se interesuješ za muziku?

Bio sam sasvim mali kad sam terao oca da mi peva, svira… I on bi počeo s repertoarom u kome su mi se neke pesme dopadale više neke manje, ali kad me “ubode”, onda bih plakao. Toliko je bila u stanju da me pogodi muzika.

Inače, otac je svirao na bas primu, pa sam vrlo brzo i ja počeo da sviram na njemu. Pokazao mi je osnovne stvari, ali se može reći da sam samouk. Osećao sam muziku, ono što sam hteo da izvedem nije bilo ono što iz tog instrumenta izađe. Sa devet godina imao sam prvog učitelja muzike koji mi je rekao ono što sam i sam nagađao – da je gitara “moj” instrument. I pre nego što sam otišao u bolnicu, kukao sam za gitarom. Kulminacija je bila kad sam, besan, razbio bas prim što ne proizvodi zvuke koje zamislim. I onda sam, u jeku bolesti, sa deset godina, dobio prvu gitaru. Bio sam sâm u bolničkoj sobi, odvojili su me od druge dece, i tako smo ostali samo gitara i ja.

Zašto su te odvojili od druge dece?

Da ne utičem loše na njih. Bio sam depresivan. I nepokretan. To je bila tolika depresija da uopšte nisam ni govorio. Moja majka je u isto vreme pala u depresiju. Dok sam bio u bolnici u Čačku, dok je mogla da me obilazi, držala se koliko-toliko. A onda su me premestili u Beograd, i onda se i ona slomila.

Sve je počelo s visokom temperaturom… Posle je bilo užasavajuće – za dete od osam godina preveliki je stres tako užasna dijagnoza, a onda je bio i prekid školovanja, odvajanje od porodice, bolovi, patnja… Imao sam strašne bolove. Moja majka je već bila “načeta” depresijom jer je izgubila dete pre mene. Ovo joj je zaista bilo previše, bila je skrhana. Dok sam bio u bolnici u Čačku, stavljala mi je svice na čelo da “ozdravim za pet dana”.

Onda su me poslali u Beograd, samog, tako malog… Sam u sobi, s nogom u gipsu, nepokretan u krevetu, s gitarom, i ne govorim. Depresija me je prošla kad sam od bolova izgubio svest, pa me je lekar, kad sam se probudio, pitao da li znam gde sam. Tad sam progovorio, taj jednostavan odgovor razbistrio mi je misli, pa su me stavili s drugom decom.

 

Prvo sećanje

Majka me je nosila u naručju, krenuli smo u Gornji Milanovac da kupimo patike, u povratku je počeo da pada sneg, i onda smo se vratili kući u Čačak. Neko je ležao na podu, bolestan.

To je moje prvo sećanje, a bilo mi je šest meseci. Na podu je bio moj brat Duško.

 

U tom periodu, dok nisi pričao, bio sam u sobi i nepokretan, šta si radio? Da li si uopšte nešto radio?

Nedostajali su mi porodica, deca, normalan život… Mnogo mi je nedostajala škola. Imitirao sam školu, poneo sam školsku torbu, pa sam pisao neke priče, crtao, izmišljao domaće zadatke i radio ih. Najviše sam crtao i svirao.

Kad su me vratili među decu, onda sam išao i u bolničku školu. Na Banjici je postojala škola, ali mi je kasnije nisu priznali. Kad sam se vratio u Čačak, smestili su me u četvrti razred, s decom od koje sam bio četiri godine stariji. Nisam nastavio jer sam opet “zaglavio” bolnicu.

Kako je teklo tvoje školovanje?

Kad je prestao moj “bolnički život”, nisam imao pravo ni na zanat da idem. Otac me je poslao kod nekog užara, da se makar za nešto osposobim, ali sam posle prvog dana znao da to nije za mene. Taj prvi dan ujedno je bio i poslednji. Tada, sa 17 godina, morile su me teške misli, imao sam “spontanu želju da nestanem”. Užar je bio dobar čovek, hteo je da mi pomogne, ali to stvarno ne bi išlo. Moj otac je svašta pokušavao – da me negde upiše u školu, da mi sredi neku penziju ili pomoć… Sećam se kako me je učio šta da kažem komisiji, a ja sam, kad su me pitali šta bih želeo da radim, odgovorio: “Da sviram gitaru.” Takva izjava tada je delovala subverzivno. Otac mi je našao posao i u nekoj trafici, što je meni delovalo super jer sam mislio kako ću tu moći nesmetano da pušim, ali ništa od svih tih njegovih pokušaja. Užar je bio prekretnica. Tada mi je rekao: “Gitaru na rame i u svet!” To sam jedino znao da radim i jedino zaista voleo.

Jedno vreme proveo sam i kod Žike Maksimovića, vajara iz Čačka, da mu pomažem, međutim, na mene je sve to delovalo sasvim drugačije. Kod njega sam upoznao neki drugačiji svet kome sam osećao da pripadam. Kuvao sam im kafu, svirao, malo i vajao…

Moram da napomenem kako je tada rok već ušao u modu, a Čačak je bio aktivan, prava avangarda. Sećam se i grupa: Bele višnje, Zvečarke, Crne mambe, Dečaci s Morave… Sa Dečacima sam i svirao.

To je bio tvoj prvi muzički angažman?

Ne, pre Dečaka smo Bora Đorđević i ja, kao klinci, svirali zajedno nekih 5-6 meseci, a jedan doček Nove godine bio nam je “ozbiljan” angažman. Grupa se zvala P.O.R.S. i u stvari nismo imali ništa sem imena i velikih planova. U Čačanskim plemićima sam svirao sa Savom Bojićem, gitaristom Južnog vetra, ali je to kratko trajalo. S Dečacima je sve počelo. Posle smo se raštrkali na razne strane. Na primer, pevač je bio Kari, sada poznat pariski vajar Marinković.

Tada je bio popularan festival “Sedam naših dana”, a u okviru njega bila je i neka Gitarijada. Imali smo obavezni program: pesma po izboru (naša je bila “Sasvim sam”), instrumental (“Noć kad su svi umrli” – dobar naslov?) i pesma iz NOB (“Crvena tema” – sve je bilo crveno: “Crvena je reka, crveno je sunce…”). Tu pesmu, nobovsku, i kasnije sam svirao, ali kao instrumental jer su reči… Ma, sve sam obojio u crveno.

Na toj Gitarijadi smo pobedili, i kao nagradu dobili 300.000 dinara. Nikad nisam imao više para. Onda su usledile tezge, prva u Ivanjici. Odatle sam pobegao zvanično zato što je umro Hendriks, a nezvanično i zbog toga i što sam samo tražio razlog da pobegnem. Nastupali smo harmonikaš, njegova žena i ja. Bakšiš je bio veliki, ali je bila velika i srča koja ostaje za gostima. Znaš šta je lumperajka? E, tamo je bila – lumperajka. I seljana neviđena od repertoara. Sledeća tezga bila je Belgija.

U Belgiji si svirao muziku koju voliš?

Bogami, i odatle sam pobegao. Nastupali smo violinista i ja u baru La Grotte (Pećina), samo tri meseca. Otišao sam kad sam zaradio toliko para da mogu da kupim novu gitaru. Od mene – dosta sviranja na takvom mestu.

Kakvo je bilo mesto?

Pećinsko… (smeh) To su barovi u kojima se sluša takozvana animir muzika – počneš s Bahom i Mocartom, a završiš s “Kaljinkom”. To nije muzika, to je najobičnija zabava. Nisam sebe video u tome.

Išao si čak do Belgije da zaradiš za novu gitaru?

Išao bih bilo gde za novu gitaru. Moja prva gitara, koju su mi kupili roditelji dok sam bio u bolnici, bila mi je dugo jedina. I onda je neko ukrao. Drugari iz grupe su mi kupili drugu, u to vreme nisam mogao sebi da priuštim novi instrument.

Kako je nastao Smak?

Drugar iz Dečaka otišao je na studije u Kragujevac, on me je upoznao s Kepom. Prvo smo napravili bend u Kraljevu, u kafani Borik. Prvi nastup nam je bio 28. novembra 1971. u Vatrogasnom domu u Kragujevcu. U to vreme se u kragujevačkom Domu omladine spremala predstava pod nazivom “Smak”, koja nikad nije bila izvedena. Probe su prekinute zbog “delikatnog teksta”. Zoran je predložio da grupu tako nazovemo – Smak, i mi smo, s dozvolom autora predstave, počeli da nastupamo pod ovim imenom. Smak je bila metafora, svakako, ali, dok jedni misle da je to akronim od “Stradala Mladost Kragujevca”, drugima je jasno da se radi o “upozorenju”, “kraju vremena”… Tadašnji direktor Doma omladine zvanično je naše ime predstavio kao “Samostalni Muzički Ansambl Kragujevac” zato što nije želeo nikakvo “talasanje”. Mogli smo nesmetano da probamo u Domu omladine, stecištu gimnazijalaca, koje nije zanimala nikakva ideologija već samo muzika. Muzika i ništa više.

Koja je bila prva autorska pesma Smaka?

Do sredine januara 1972. svirali smo na igrankama u Vatrogasnom domu u Kragujevcu. Pesma kojom smo počinjali bila je “Spirala”. Onda smo se preselili u Dom omladine.

Te godine bila je epidemija velikih boginja, i sve se prekinulo. Nismo smeli nigde da se pojavljujemo. Ipak, svirali smo po okolnim mestima, i to smo svirali – rok. Maltene od početka je sva muzika bila naša, autorska. Međutim, sve su to bili instrumentali. Prva “pevačka” pesma bila je “Novi dan”, i najviše smo nju izvodili u to vreme, pa “Bal karneval”, “Kepo”…

U to vreme pobedili ste na zaječarskoj Gitarijadi?

Da, 1973. To su bile autorske stvari, a mi smo želeli da ličimo na – sebe. Šta god da se tada pričalo o nama, interesovala nas je samo muzika. Bili smo ozbiljni, posvećeni i, da budemo objektivni, u to vreme rame uz rame s najboljima.

Posle Gitarijade je usledio zajednički nastup s drugim grupama u Hali sportova u Beogradu, a samo šest meseci kasnije, na istom mestu nastupali smo samo Time i mi. Deluje kao ništa naročito, ali ne treba smetnuti s uma da mi još nismo snimili ništa. Čak je moglo da dođe i do raspada grupe, jer smo 1972. bili zajedno na moru, pa se rastali. Kepa nas je sve ponovo okupio zbog Gitarijade, posle koje je sve i počelo da poprima najozbiljnije okvire.

Hteli ste da se rastanete?

Koma je tad rešio da se “uozbilji”, da se oženi i nađe posao, a Kepu i mene zanimala je samo muzika. Priključio se za Gitarijadu, to mu je delovalo ozbiljno. Brzo ga je zamenio novi pevač, Kimi (Milorad Petrović). Zvali smo ga “bluz čovek”. E, onda se Koma opet vratio, da bi najesen 1973. mesto pevača zauzeo Boris.

Ko je bio u prvoj postavi Smaka?

Zoran Milanović, bas gitara; Slobodan Stojanović Kepa, bubnjevi; Kominac Slobodan, pevač; Miša Nikolić, klavijature; i ja. Stalna postava je ona iz 1973, kad je Tabi (moj najbolji, nerazdvojni drug i na neki način deo ekipe Smaka) doveo Borisa Aranđelovića. Krajem 1974. došao je Laza Ristovski, i, iako mu je bilo tek 18 godina, bio je odličan, ali smo zbog njega morali da promenimo zvuk jer je svirao orgulje (tad smo ličili na Deep Purple, a hteli smo da ličimo, ako već na nekog moramo, na Led Zeppelin). Otišao je krajem 1976. u Bijelo dugme. Lazu je zamenio Miki Petkovski. Imali smo sreće s Mikijem – on je pre Smaka vodio grupu Breg iz koje je nastala Leb i sol, i mada je završio konzervatorijum za čelo, svirao je s nama klavijature.

 

Proboj

Prvu ploču (“Biska 13/Biska 16”) objavili smo 1974. godine, posle pobede u Požarevcu, između 30 takmičara. Nama je to značajno ne samo zbog pobede i prve ploče, već zato što smo tada stvarno “pronašli sebe”. Naredne godine smo prvi put javno izveli “Ulazak u harem”, u Minimaksovoj emisiji “Od glave do pete”, i to je bio proboj. Tek tada postali smo “poznati”. Prvi album – “Smak”, snimili smo 1975, koji će se najviše pamtiti po pesmi “Bluz u parku”.

 

S vama je bio i Dejvid Mos, bubnjar iz Amerike.

To je skoro neverovatna priča. Moj brat iz Čikaga radio je za njegovog oca. Dejvid tek što je završio Muzičku akademiju. Slušao je stvari koje pušta moj brat i bukvalno se zaljubio u Smak. Koliko je bio zaluđen možda najbolje govori činjenica da je počeo da uči srpski. Ja sam to sve pozdravio, a on me je pogrešno shvatio da sam ga zvao da nam se pridruži. I odjednom, eto njega u Kragujevcu. Stigao brodom do Evrope, imao trista peripetija dok nije stigao do nas, doneo 1001 “zvečku”, na to potrošio sve pare… Na carini su mu uzeli neke instrumente, jedva smo ih povratili. E, sad, on je bubnjar, a mi već imamo bubnjara. Onda smo ga proizveli u perkusionistu, i tada smo počeli da se svađamo. Doprineo je tome, ali kako da ga odbiješ. Nismo tako zamišljali perkusije, međutim…

Šta smatrate najvećim uspehom Smaka?

Činjenica je da je album “Crna dama” bio naš zenit. I najpoznatija pesma “Daire”. Mada, naša popularnost, ona šira, počela je s “Ulaskom u harem”. Za mene je emotivno najznačajniji album “Zašto ne volim sneg” jer je posvećen mom bratu koji je umro s 34 godine.

Posle “Crne dame” kao zenita Smaka, šta je usledilo?

Sve značajno ne samo za Smak, dešavalo se tih godina. Kasnije su svi nekako bili u defanzivi, celokupna scena. Osamdesetih godina, ruku na srce, scena je mnogo slabija, sviđalo se to nekome ili ne. Bilo je tek dve-tri grupe iz Beograda vrednih pažnje, tad nastalih i opstalih, a sve ostalo mnogo je ispod nivoa sedamdesetih. Da propratim to poređenjem s Amerikom i Engleskom – u toj srazmeri (koliko je njih a koliko nas) jednaki smo, kakvog su kvaliteta bile naše grupe. U ovom regionu bilo je značajnih, muzički značajnih grupa koje su mogle da se mere s njima. Pored naše scene, u ovom delu sveta može da se pomene jedino grupa “Afroditino dete” iz Grčke.

Spremni ste za “veliko finale” 20. juna na Ušću?

To će biti naš najznačajniji koncert, bez ikakve pretencioznosti. Imali smo već veliki koncert u Areni, ali Ušće smatram za svetsku scenu, ne samo zato što su tu nastupala značajna svetska imena. Ako napravimo ono što smo zamislili, onda se sve menja iz korena, u pozitivnom smislu. Stvarno, s nama nema šale.

Nije poenta u tome da se hvalim, već u osećaju da je “sve na svom mestu” i da dišemo isto kao i publika. Osećam se kao na početku karijere, u Kragujevcu, kako u Kragujevcu jedino i može da bude – sve na svom mestu. Nadam se da će tako biti i u Beogradu. Red je da nas vole zato što vole muziku.

Podeli s drugima