Jalova je rabota gurati u ljubav razum, logiku i etiku. Velike ljubavi su uvijek burne, neobične, neobjašnjive, nepravedne i nadasve bolne


Pavel

Razgovaramo ovih dana o ljubavi, onoj prošloj i ovoj sadašnjoj, i čini mi se, ima nas bogami svakakvih, pa tako i onih sklonih povjerovati da je neophodno ubiti jednu ljubav da bi druga počela da živi u nama.

Ne znam. Nije da osjećam neku naročito snažnu dužnost da ikoga od vas ubijedim u postojanje prave ljubavi, ali sklon sam reći ovo – prijatelji moji, nemate pravo na ovo grozno čedomorstvo. Ako ste ikada volili onako baš iskreno, onda zbilja nemate razloga ni opravdanja za ovaj gnusni čin.

Ljubav – pod uslovom da govorimo o onoj pravoj ljubavi koja se doživi jednom ili nijednom – nije kredit od banke s kojim dođe hrpetina hartija i paragrafa među kojima sve lijepo piše – ti meni to i to, a ja tebi ovoliko, na toliko godina plus kamata dvocifrena i tako to.

Ljubav se daje i poklanja tako da sjeckaš, otkidaš parčiće svoje duše, svoga srca i svoga tijela bez da gledaš, vagaš i mjerkaš šta dobijaš zauzvrat. Od petog razreda osnovne pa evo sve do danas, uzalud pokušavam da shvatim kako nekima polazi za rukom da prestanu da vole istoga trena kad ih pogodi rafal neuzvraćene ljubavi. Ne, to nije ljubav, to je trange-frange cjenkanje ispred tezge na buvljaku gdje se preprodaje roba sumnjivog kvaliteta i još sumnjivijeg porijekla.

Ne mislite da je tako? Pa onda, recite mi… Kad vam smrt oduzme nekoga dragog, prestanete li da volite tu osobu ili se možda ta ljubav pretvori u slatko-strašni bol bez kog jednostavno ne umijete da živite?

Vidite… Kad vam se dogodi da nekog onako baš istinski i vaistinski zavolite, slijedeće što napravite jeste da bez okolišanja i ikakvih preduslova poklonite toj osobi ogromnu gromadu samoga sebe. I kad vas jednog jutra iz plitkog, mučnog sna probudi špicasti bodež činjenice da se nikada, nikada više nećete skupa buditi na istom jastuku, ima li smisla da tražite nazad svoj poklon?

Naravno da nema.

Ne samo da nije učtivo, da nema nikakvog smisla, nego naprosto ne postoji apsolutno ništa drugo što biste mogli napraviti s tim povraćenim darom… Šta biste s njim, mili moji? Da ga prepakujete, zavežete na njega malo veću mašnicu i onda poklonite nekom trećem? Taman posla, prijatelji moji, to treba zauvijek da ostane tamo na mjestu darivanja, kao što pijetet, poštovanje i drevni običaji nalažu da tijela mornara ostavimo u plavim dubinama zajedno s barkom na čijoj palubi su potonuli.

Kad pomislim na Nju, a to se bogami desi daleko češće nego što razum, logika i opšteprihvaćena pravila ponašanja dopuštaju, dovraga s pravilima, onda to činim čistim srcem kaluđera koji bdi nad slabašnim plamičkom kandila. Ugasiti se ne smije. Nikada.

Znam da vam ovo zvuči glupo, naivno, možda i pomalo slinavo. Velika rasprodaja patetike, sniženje 50%, navali, narode!

Možda je tako, ali ne zamjerite mi što ću reći da je jalova rabota gurati u ljubav razum, logiku i etiku. Velike ljubavi su uvijek burne, neobične, neobjašnjive, nepravedne i nadasve bolne. Treba li da vam dovedem Lindsay i Stevie, Richarda i Liz, Liv i Dragana, Strahinju i Anđeliju, pa da shvatite?

Šta da vam kažem… Ona i ja smo prošli kroz puno toga, sve to da poslažem i poredam u kontinuitet cno-bijelih sličica praćenih prikladnom muzikom (na pamet mi pada Jeff Buckley i Hallelujah), kladim se, zarosila bi mnoga oka i zagrcnule silne duše, pogotovo one čije su bandijere pale u glib ratova nalik onom u kome smo izgubili Ona i ja.

A, Bože, bili smo vraški blizu da pobijedimo… Zbilja jesmo.

Između nas su se bile ispriječile rijeke i planine, stotine kilometara loših, snijegom zavejanih drumova, vozovi bez reda vožnje, aerodromi zarobljeni maglom, ekavica i ijekavica, ćirilica i latinica, plemena žedna krvi, samrt domovine i povrh svega, moja spoznaja i odluka da s ovih prostora valja otići – jednom i zauvijek.

I da je Ona imala više pameti, a ja manje, ili možda obrnuto, možda bismo ostali skupa, ali eto…

Podeli s drugima
  • 39
  •  
  •  
  •  
  •  
    39
    Shares