Neistraženi džin Egejskog mora
Impresije i crtice Nebojše Krivokuće nakon gotovo hiljadu pređenih kilometara po Eviji, drugom najvećem ostrvu Grčke. Plaže, putevi, trajekti i tačke na kojima se vraća „mir u grudima“. Vežite se, krećemo na ostrvo lenjo ispruženo od Piliona do Atine!
“Ne pitaj šta nas je dovelo ovamo:
Možda pesma čije smo odjeke slušali cele zime.”
(Jovan Vava Hristić, “Brodski dnevnik”)
Ovo ostrvo je tri proleća bilo na listi onih ka kojima vredi “baciti obuću preko ograde”, kako bi to rekao Sandrar u onoj staroj pesmi. Odlagali smo taj put – najpre u korist Piliona, zatim i Korčule. Količina informacija o drugom najvećem ostrvu Grčke nije se u međuvremenu uvećavala: premalo prijatelja stiglo je do džina, još manje onih čijim preporukama odista verujemo (jedna osoba). Istovremeno – broj onih koji znaju gde džin pliva, prekriven zelenilom, vezan mostom za kopno već dve i po hiljade godina, lenjo ispružen od Piliona do Atine (dužina ostrva je oko 150 km) takođe se nije bitno menjao.
Komentari na Mreži uglavnom su se odnosili na Pefki i severni delić ostrva. Naknadno se pokazalo da je to isto kao kada bismo, tragajući za informacijama o Beogradu, pronašli poneki red o – na primer – Konjarniku i njegovoj mikroklimi. Naknadno se pokazalo i to da je moje sagledavanje Google mapâ bilo optimistično, dok je na sopstvenu inicijativu preduzeto mapiranje plaža duž celog ostrva – plan optimistične budale. Naravno da je sa severa ostrva moguće stići do centralnog i južnog dela, ali stotinak kilometara vožnje po ovom ostrvu zahteva i po više sati, jer su drumovi uglavnom uski i gadno zavojiti, a Nevena, odnosno GPS navigacija, izuzetno raspoložena da nas vodi kroz gudure koje jesu kraće ali su i sporije.
No, Aleksandra i optimistična budala oprali su starog Clia, zamenili mu ulje, kaiševe i lamelu, i hrabro se otisnuli niz drum. Oko 900 kilometara u jednom pravcu, uz usputno spavanje u Solunu u kojem cveta popust ljut (o tome možda više kasnije).
Do ostrva je najlakše doći auto-putem od Soluna ka Atini. Skretanje desno pre Volosa, zatim u pravcu Lamije, pre koje se niz uski, zavojiti drum spuštate ka Glifi, seocetu iz kojeg trajekt svaka dva sata vozi ka Agiokamposu. Trajekt polazi na vreme i ima lepo dizajniranu krmu koju je uživanje gledati kako odlazi od doka dok se poslednjom krivinom sjurujete ka selu, u kome ćete provesti prijatna dva sata čekajući narednu vožnju na obližnoj plaži neverovatno mirne, prijatne i bistre vode.
Konačno: Evija.
Zrikavci koji se bude u tačno osam sati i sedam minuta i sviraju sve do deset uveče; borovina… borovina… borovina; neverovatno prijatna voda čak i u danima velikih talasa; vetra uglavnom dovoljno da razduva vrućinu (večeri umeju da budu sparne); opušteni i fini domaćini koji se očigledno još uvek navikavaju da turisti mogu imati nešto kompleksnije prohteve no grčki penzioneri privučeni lekovitim izvorima Edipsosa; ostrvo stotina kilometara drumova raznih širina i kvaliteta, isprepletanih kao linije na dlanu, nabubrelih od vrućine poput prstiju nakon previše vremena u vodi.
Evija je ostrvo koje ispunjava raznorodna očekivanja: onih, iscrpljenih duhom, celogodišnjim radom (ili godinama), koji će svakog jutra izneti stolicu i suncobran na najbliže parče obale i tu provesti naredne dane – i biće im lepo. Ali, ima šta da pokaže i onima koji su čuli da se lepše plaže kriju na istoku i jugu ostrva i koji će, još uvek mladi auspuhom i zavedeni retkim fotografijama udaljenih plaža nekoliko dana odmora provesti jureći trideset po podnevnom suncu, nadajući se da se iza naredne okuke krije netaknuti, nefotografisani raj. U tim potragama pojaviće se nekoliko tačaka na kojima je sasvim lepo, a mnogo su bliže apartmanu, i nakon nekoliko dana – potrage će prestati.
Mi smo, naravno, bili od ove druge sorte. Iza nas je gotovo hiljadu pređenih kilometara po ostrvu za 12-13 dana + odlazak brodićem do Lihadonisije, petnaestak overenih plaža, sada već izuzetno poznavanje raspoređenosti benzinskih pumpi (cena varira od 1.55 do 1.85 evra/litar) i rupa koje vrebaju čak i na glavnom drumu.
(Naredni redovi odnose se na gornju polovinu ostrva.)
Ukoliko vam je baza na severu ili severozapadu ostrva (toga najviše ima u ponudi na booking.com) – malo vožnje (45-60 minuta!) može vas dovesti do i za nas, razmažene Jonskim morem, nekoliko sasvim prijatnih mesta.
Lihadonisija (foto: goevia.com)
Najpre, Lihadonisija: peščana plaža na ostrvčiću udaljenom deset minuta vožnje čamcem (5 evra po osobi, plaća se pri povratku) od Kavosa, najzapadnije tačke na severnom delu. Prospekti kažu “Sejšeli Grčke”, a da li istinu zbore znaćemo kada jednom stignemo na Sejšele. Do tada, Lihadonisija je verovatno najgužovitije mesto koje ćete pronaći na ostrvu: čamci dolaze na pola sata i iskrcavaju turiste, broj ležaljki i suncobrana je ograničen (a gotovo niko ih ne donosi sa sobom, takav je valjda red i običaj), cene u kafiću na obali su pristojne a more prijatno, prijatno, prijatno, nimalo hladno. Na ostatku stenovitih ostvrčića je kamenjar i nekoliko ruiniranih ribarskih kućica, te lokalna atrakcija – morska foka do koje će vas čamdžija odvesti, ugasiti motor i ućutkati ga, sve dok foka ne izviri iz vode.
Lihadonisija, sa čamca
Drugo, teško otkriveno mesto je uvala vredna traganja na samom kraju plaže kod sela Fragkaki. Za razliku od ostatka istočne obale, na ovoj tački talasi su prihvatljivo mali (odnosno – nepodnošljivo mali za ljubitelje skakanja u iste), šljunak fino izvajan, a ljudi gotovo i da nema. Odmah preko brega je i nešto popularnija plaža (cca. jedan par na svakih deset metara, nešto “klupica” u nizu, više taverni i talasa), čiji je šljunak takođe lep, a suncu ne smeta ništa sve do pola osam uveče, iako je na istočnoj strani.
Treći, skriveni mali raj i sa mapa uglavnom nevidljiva plaža ušuškana je na istočnom grebenu severnog dela ostrva: nastavite malo nakon sela Elinika, prekoputa stene-sa-crkvom Agios Nikolaos. Stotinak metara najfinijeg peska skrivenih padinom punom borova na kome takođe nema prevelike gužve. Tu je i pogled ka Pilionu, Skijatosu i Skopelosu, dugačak plićak i zaštita od vetra.
Elinika
Niz istočnu obalu, od Agkalija (plaža bi trebalo da se zove Ag. Ani. Dugačka je devet kilometara te se razni nazivi prepliću na raznim mapama) sledi Kria Vrisi – koju čine vreli pesak na obali, šljunak u plićaku, kantina, talasi i “ušće” rečice koja se useca u pesak; Kymasi koji slobodno možete preskočiti (prekoputa “plaže”, koju bi svaki pošteni Kubanac prosto nazvao “obalom”, nalazi se gradilište); te Vlahija i Sarakiriko, koje takođe nisu spektakl. Mape, fotografije i tekstovi na mreži tvrde da spektakli počinju južno od plaže Kymi, ali je to po tim istim mapama 170 km druma od severnog dela, odnosno četiri sata vožnje u jednom pravcu.
Kria Vrisi na istočnoj strani, po vetrovitom danu
Na severu ostrva, Pefki već važi za “srpsku koloniju”. Izuzev dugačke plaže-obale, on ne nudi mnogo toga, a i ta šljunkovita plaža ume da bude gadno vetrovita. Na zapadnoj obali vredi pomenuti Lutru Edipsos, penzionerski raj sa termalnom vodom koja izvire iz stena, na čijim izvorima ljudi u različitim položajima po nekoliko sati obitavaju od ranih jutarnjih časova sve do večeri; te Rovies do kojeg vodi solidno parče puta i najzad Politiku do koje možete svratiti ukoliko ste se baš zainatili da stignete i do najvećeg grada – Halkide (Chalkisa). U planinama iznad Roviesa krije se i vodopad do kog ovog puta nismo stigli.
(Tačno mesto na kome je Aristotel umro na ostrvu izgleda nije poznato.
Bilo bi zanimljivo stati na tačku sa koje je bacio poslednji pogled na ovaj svet.)
Bez obzira na pređenu kilometražu, prašnjavi automobil i nekoliko ozbiljnih svađa sa GPS navigacijom, otkrivena mesta pružaju ono što od (od)mora i tražim: buku zrikavaca a ne ljudskih glasova, šum talasa, miris soli na koži i ne prejako sunce, mir u kom se iznova mogu čitati Hristićeve ili Sandrarove knjige ili prosto gledati u plavo, ka Skijatosu, Skopelosu ili kopnu, čija svetla u noći trepere poput svitaca nad vodom, dok se neformalno okupljeni penzionerski hor uz vino raspevava na obližnjoj terasi, prekidajući pevanije samo kada neki od članova spontanog pevačkog društva zaboravi tekst, što ume da se desi, nakon čega svi navale da ga podsećaju.
Ali, taj zvuk, to uklapanje glasova je predivno.
Evija nije, za razliku od nekih drugih ostrva Grčke, mesto za kojim ćete “osetiti nostalgiju i pre no što ga napustite”, kao što nije ni mesto na kome ćete svako malo uzimati foto-aparat u ruke.
No – ovo ostrvo vraća „mir u grudima“ i biće prijatno mesto za odmor – dok ne postane otkrivena.
Korisne tehnikalije za putnike-istraživače:
- Trajekt iz Glife za dve osobe + automobil košta 18 evra u jednom pravcu, kreće u parne sate, do negde 20 časova, ako se na varam (proveriti na linku). Drugi pristup je trajekt iz Arkice (kopno) ka Edipsosu koji košta gotovo identično, a podrazumeva 120 km vožnje više. Treći je preko mosta kod Halkide, ali tom trasom vredi ići samo ukoliko ste zapucali na jug ostrva ili dolazite iz pravca Atine.
- Trajekt iz Agiokamposa natrag ka Glifi kreće u neparne sate, do negde 21 čas, osim sredom.
- Brodić koji vodi na jednodnevne izlete ka Skijatosu (Skopelos je kao destinacija ukinut ovog leta :() – košta 19 evra po osobi, svim danima, osim četvrtkom i petkom, kada je deset evra. Kreće iz Pefkija, ranom zorom u pola devet. To nisu informacije koje ćete naći na stranici Pefki Tursa, kome se treba najaviti telefonom ako vam se ide na Skijatos.
- Hipermarketa na severu ostrva nema previše – jedan Lidl, jedan MyMarket i jedan Cash&Carry – sva tri u centru Istije jedino je što smo uspeli da otkrijemo. Na zvaničnom sajtu Marinopoulosa ćete pronaći i trag informacije da postoji jedan u Lutri Edipsu, ali je zatvoren. Supermarketa ima mnogo više, ali su i cene nešto više.
- Benzinskih pumpi ima koliko vam duša ište, čak i po najzabitijim gudurama. Što ne znači da ne treba dopuniti rezervoar kad padne ispod polovine. 🙂
- Na Lihadonisiju krenite ili prvi (brodić počinje da radi od negde pola jedanaest izjutra, i nije baš tačan) ili u popodnevnim satima, kada se turističke ture razbeže (oko pola tri po podne) – tada je veća šansa da ugrabite ležaljku i suncobran, koji se zvanično plaćaju, ali nama niko nije tražio novce a plandovali smo tamo gotovo čitav dan. Postoji i brodić iz Edipsosa, on košta deset evra i, naravno, vraća se nazad – prerano.
- Svađajte se sa GPS navigacijom koliko god želite – uzalud je. Puteljaka i putića ima neverovatno mnogo i mala je šansa da ćete stići tamo gde ste pošli onako kako ste mislili da je najbrže (koristim ovu priliku i da pozdravim stanovnike svih naselja na visoravnima ostrva kroz koja smo prošli više puta). Koristite novije mape, situacija na terenu nije kao na onima iz 2012.
- Ukoliko se uputite ka Halkidi, računajte na šoping ali i na činjenicu da se većina prodavnica zatvara do 14 i 30. Neke se otvaraju od 17 časova, a neke tek sutra ujutro. Parking-placeva po centru ima dosta, cene su oko 3-4 evra za čitav dan, na nekima čuvari odu oko 14 sati i vraćaju se u 16 časova.
- Ne jurite. Životinjice svako malo istrčavaju po putevima, a iz grma kraj druma ume da poleti i soko.
- Ukoliko u dolasku ili povratku rešite da spavate u Solunu – topla preporuka za Tourist Hotel. Hotel se nalazi na otprilike stotinu metara od Aristotelovog trga, nudi opciju parkiranja na 50 metara od hotela za 15 evra/dnevno, što je svakako manje od 25 evra – češće cene po privatnim parkinzima u okolini. Hotel je, po svemu sudeći, napravljen u zgradi nekadašnje prefekture, ili tako neke institucije – visokih stropova, malih soba, starinskog lifta i dobrog doručka u sali sa neverovatnim podom od drvenih kocki. Ukoliko budete imali sreće – imaćete prozore sa pogledom na prijatnu baštu smeštene nasuprot bučne ulice. Glavni tip u hotelu dobro priča engleski i ima blesav smisao za humor. “Evriting iz okej vid parking? Guuud! Den vi ar oooool heeeeepi piiiiipl naaaaaau, dec important!“
(foto: prešlicavanje.blogspot.com)
Ostavite odgovor