Na ivici neba (SlovoPres) – Danijela Nenadić


Knjiga iznenađenja i izuzetnih obrta, jezičkih bravura koje poput naleta vetra presecaju kolokvijalnu naraciju, dijaloge minimalistički a ubojito izvajanih karaktera


Olja Ristić

U čemu je tajna ključa za Treće nebo?

Мaštajuća ljubav prema nestalnosti linije koja iskače, obliku koji zavodi, detaljima koji te grle i koji se kose s kolebljivljom stvarnošću“   – citat iz uvodne priče kao da najbolje i opisuje zbirku i sve ono što nas čeka s različitim karakterima kratkih priča autorke.

Knjiga iznenađenja i izuzetnih obrta, jezičkih bravura koje poput naleta vetra presecaju kolokvijalnu naraciju, dijaloge minimalistički a ubojito izvajanih karaktera. Teku kao u serijalu sudbine iz našeg okruženja, svakodnevice… „obične“,  pomalo u iskošenoj perspektivi sagledane ljudske priče.

U vremenu kad nas je zauzdala brza, tehnokratska misao pred nas je autorka posle svoje prve knjige „Lubenica bez snova“, (takođe životna, blaga, prepuna opisa zbirka),  postavila svet koji želi da sačuva od hladne stvarnosti, etiketiranih lica. Da sačuva priču stvarnog, od krvi i mesa čoveka, na koju smo poprilično zaboravili. Otkrivamo kad se osvrnemo da tek među tim poznatim i nepoznatim licima ima veoma zanimljivih, i veselih, šaljivih, ljubavnih, sociološki značajnih motiva sadašnjice. Od pitanja preživljavanja, zabave, psihičkih uspona i padova, prirode, migrantskih tema, pitanja napuštanja rodnog mesta (svi smo mi pomalo izbeglice, priča Stan 18 o migrantu naspram Ane koja se priseća svojih krava i samo bi da sačuvaju miris te svoje grudve zemlje koju su sa sobom poneli)  do  egzotike Mediterana i Grčke… Ove priče vode nas  do univerzalne poruke i univerzalne zapitanosti. Autorka nas pitko, podvaljujući nam kao pisac znalački lukavo, odvuče, ne rasplinuvši nas (u dosta motiva i likova možemo se prepoznati), na tu tanku ivicu neba.

Ono što oduševljava na samom početku jeste KONCEPT same zbirke – zgrada sa 23 stana (kroz koje nam se otkrivaju čudnovate a opet tako realne, iskonski ljudske priče), s pregršt detalja, što je već prepoznatljiv diskurs Danijele Nenadić. Ona začini različite živote stanara stavljenih ili u širi kontekst okruženja ili naprosto oslikavajući kako su se oni „nagodili“ ili ih je „zadesilo“ u ovom jednom darovanom životu, pod nebom na ivici…

Tako dobijamo konceptualnu imaginaciju arhitekte, u uvodnoj priči, koji, da je znao „za  čudan spoj stanara tog svog projektovanog čeda, verovatno ni jednu jedinu liniju rapidografom ne bi podvukao. Možda, a možda ipak sve krene na dobro“. Zavedeni putujemo kroz 23 stana – zapravo 23 priče. Već se tu lagano uvlači metafora u čitaočev doživljaj i provlači pitanje: Da je Tvorac znao kakvi smo mi ljudi, nesavršeni ali ipak zanimljivi, negde bi se moglo reći i dobri i loši, i s bolom i s osmehom, da li bi nam verovao, stvarao nas?  Ili, pak, eto negde je taj ključ Trećeg neba… Negde… Na  kraju ove knjige srećemo „vlasnika“ ključa koji se pojavljuje, ali i ostaje misterija, a mi ljudi hodimo ivicama na toj liniji preseka Zemlje i Neba.

Specifičnosti koje izdvajaju Nenadićevu jeste ta posebna veština da ugradi igru sa čitaočevih svih pet čula. U prvoj zbirci izdvojila ju je jedna od najređe korišćenih u književnosti, simbolička igra sa čulom ukusa. U zbirci „Na ivici neba“ snažnu ulogu imaju mirisi, na primer cimeta, koji se provlači kroz više priča, koji potom u jednoj priči pravi obrt i prelazi iz izazova čula mirisa u boju cimeta, (čulo vida) gde nas pesnički gotovo očarava tim svojim darom da sagleda  ogromnu snagu u naizgled sitnicama.  Majstor detalja u opažajima i opisima – „kikice“ su kao đevreci ili pak salčići / suzne hladne flaše piva / travke se beru kao note i niz liričnih i dovitljivih slika podarila je autorka.

Nije izostavila ni tradiciju, zaboravljene slatke igre iz detinjstva „travku voli me – ne voli me“, ni Peruna (u priči pekar bere travke koje razumeju note, ni kako mi kineske kolače možemo praviti od našeg brašna, soli, uz pitanje: Zašto ljudu često žele da su neko drugi?

Neizmerno je interesantna karakterizacija likova. U dve-tri toliko sažimajuće i prožimajuće rečenice, autorka ume da nas upozna sa suštinskim osobenostima junaka koje pratimo. Nekada i oznake na ulaznim vratima stanova već mnogo govore: otirač s dve koščice, čitulja, prezime na grčkom alfabetu… već su savršeni uvodi u dramski zaplet.  Verujem da je ovo jedna od vrhunskih uspeha ove knjige. Nije nimalo laka veština u kratkoj priči, ovako sočno a precizno graditi glavne crte junaka koje nam je posle lako pratiti u naracijama, veoma čudnovatim, pa nekad i trilerovskim obrtima, a da znamo da ih prepoznamo, da nam se čini sasvim prirodno da to negde njihovom duhu i pripada, što ju je izdvojilo i pokazalo kako u Danijeli Nenadić sazreva značajan pisac.

Takođe, izdvaja se jedan čudan detalj kako se likovi razlikuju prema načinu izgovora, ali u autorkinom smislu ona ih promatra kako „kidaju slogove“, da li govore s više suglasnika ili samoglasnika i kojim tonom. Na svojstven način sve vreme istražuje jezik, a posebno je to naglašeno u veoma duhovitoj priči, prosto kabaretski kao na pozornici opisujući lektorku u priči Stan 14.

I na kraju, mora se istaći, uvek se sudare materijalno i duhovno, poput majstora za popravke u stanu i junakinje koju on zove da proda svoju uslugu a ona… Pita se… Pita majstora… I nama ostavlja to njeno pitanje – ČIME SE POPRAVLJA DUŠA?

Čovek je u tom pozorištu zvanom život SAM, ma koliko ljudi naizgled bilo oko njega, i ima svoju ivicu neba po kojoj se lebdeći, padajući, uspinjući se, snalazi, ili ga neka stihija ili pak sudbina vode.

LJUBAV JE REČ KOJA SE NAJMANJE POMINJE U PRIČAMA, A PRIČE SU ZAPRAVO LJUBAVLJU NATOPLJENE.

Neobičnosti u ovoj alegoriji svih nas pod ovim svodom ogleda se u opuštenom kombinovanju kolokvijalnih šala s dijalozima, obrtima usred toka naracije, do kontemplativnih utisaka. Čini se da će svako pronaći sebe u nekom od ovih stanova, a ko će sresti vlasnika trećeg ključa?

Izbor je Vaš!

Originalni tekst je ovde.

Na ivici neba (SlovoPres) – Danijela Nenadić

 

Podeli s drugima