Mimo sveta i adeta – Jelena Milenković (Nova Artija)


Akcenat u Mimo saveta i adeta je na dramski dobro potkovanim pričama koje su pomalo i egzotične i arhaične


Kad neko napiše knjigu priča (mada se ovde više radi o pripovetkama, čak i novelama) gde svaka priča ima „jezik” kraja iz kog su junaci, u stvari se bavi većinom govora u okviru normiranog jezika, prva pomisao je da se radi o lingvističkom štivu pisanom na popularan način. Nije reč o lingvistici, ali jeste popularno, u najboljem smislu te reči.

Upravo jezikom Jelena Milenković dočarala je atmosferu raznih krajeva zemlje i plastično prikazala mentalitet stanovnikâ, bez suvišnih, kitnjastih opisa likova. Uvela nas je i u vreme i u podneblje direktno, inteligentno, jezgrovito i živopisno.

U devet priča/novela mnogo je više od devet junakinja autentičnog govora kraja iz kog potiču, s glavnim odlikama mentaliteta istog tog kraja, ali s različitim temperamentima i sudbinama. Tek u jednoj noveli – Milan, glavni lik je muškarac, ali su motivisanost pokretanja radnje i nijansiranost likova u potpunosti zavisni od postupaka ženskog lika koji je suštinski sporedan.

Sve heroine su „svoje”, neponovljive, mada bi se očekivalo da u odnosu na životne okolnosti imaju manje-više isti život kao i tipične žene njihovog dela sveta i vremena u kome žive. Moglo bi se reći da je autorka „pokrila” celu Srbiju, sa svim specifičnostima krajeva u kojima se novele dešavaju.

U Banatu, u noveli Mrtva devojka, muž je „duša od čoveka” i bogat i voli Sofiju koja pored njega postaje Gospa Sola, pa Roza Merc, a ipak – tragedija prožima svaki deo njihovih životâ, kao i njih same. Gospa Sola je imala startnu životnu poziciju u minusu, a her Merc svoju muku.

Nasuprot njima, u drugim delovima srpskog govornog područja muževi tuku svoje žene, to mu dođe kao deo folklora, podrazumeva se. Neka pronađe izlaz u skoro pa fantastičnom obrtu, kao vražalica (Vida vražalica), ali ne i nemogućem i neostvarljivom poduhvatu. Ova novela ima izrazit dramski naboj i filmični potencijal.

Neophodno je uzeti u obzir i vremenske odrednice u kojima se priče dešavaju, ne samo geografske. U svim sredinama patrijarhalno društvo je sveprožimajuće, otac je centralni autoritet, a muž je za ženski svet deo identiteta. Pored rođenja, udaja je najvažniji događaj koji ženi određuje sudbinu. Rajna, iz Gromova, jedva se udala, ali lepo; Ginin muž je udovac s decom, što podrazumeva i neka prećutna ograničenja (Nekršteni dani); Ranka (Rankine rane) nema nikakvu šansu da se uda; Mirka se udaje iz inata i tako povlači niz događaja kao domine koje padaju jedna za drugom (Mirka, u Mitra jedina)…

U dve priče – Idrizina nafaka i Nada i Nadia – reč je o muslimanskom življu, izrazito toplim i potresnim pričama u kojima naročito dolazi do izražaja autorkin talenat za dramsko i osećaj za nepretencioznu a upečatljivu karakterizaciju likova.

U mnogim pričama Jelena Milenković hoda po tankom ledu što zbog teme što zbog pronalaženja opravdanja za pojedine postupke svojih likova, međutim, pređe ona taj tanak led koji tu i tamo pucketa, ali se ne lomi i ne slomi.

Zanimljivo štivo, akcenat u Mimo saveta i adeta je na dramski dobro potkovanim pričama koje su pomalo i egzotične i arhaične; takođe i na jeziku koji se iz priče u priču menja i sjajno pomaže u dočaravanju autentičnosti mestâ i vremenâ.

Podeli s drugima