Ostaci sveta – Igor Marojević (Dereta)


U romanu Ostaci sveta Marojević se prevazišao i cilja u sami centar. Sve bolje i bolje. Velika književnost


Darko Doni

Igor Marojević je pedantan autor i posmatrač, pa i direktni sudionik svojih mudrih dela i svoga, ne baš optimalnog okruženja. Kako to da neko istovremeno posmatra i učestvuje – u radnji koja može, a ne mora – da bude stvarna? Koja je delom plod mašte, a u ostatku svoga postojanja plod verovatno mukotrpnog istraživanja po dokumentima vremena koja su daleko i blizu iza nas. Matrica onoga što sledi i što će doći. Šta je to što muči čoveka? Kojim izazovima nismo dorasli?

Ostaci sveta je u svom većem obimu spomenik samokontroli i disciplini. Menjaju se sredine, vremena, iskazi i narečja, da bi, ipak, ta samokontrola izmakla samoj sebi i, u samom finalu, dala smisao i zaokružila nepobitni kvalitet. Sumnja dugo i predugo traje. Nešto mora da se desi.

Nije lako pisati o istoriji, stavljati nepobitne činjenice u usta fiktivnih junaka. Terati ih da sve uprošćenim ili akademskim ili svakodnevnim jezikom opišu uz nedoumice, rastrzani zaboravom i osećanjima, postave na svoje mesto. Istorija nam je ostavila gomilu neodgovorenih pitanja na koja možemo da damo kakva-takva objašnjenja, empirijski, naučno ili pak holistički, u nadi da se nesreće neće ponoviti generacijama koje slede. Veliki teret ostavljamo potomcima.

Medicinski radnik, balkansko-španskih korena, gubi distancu naspram pojedinih pacijenata i pokušava da uđe u samu suštinu zla koje nose građanski ratovi, masovni pokolji; boraveći na „sopstvenom” tlu i na predelima Balkana i Španije. Njemu te nesreće donose prihode, ljudi duševno obolevaju; s druge strane, on ne pokazuje preterani interes da uživa u tako stečenom novcu. On teži dobru za svakoga i predstavlja svetlo lice svoje profesije. Pisac ponire i u tu struku, daje nam neke smernice i objašnjenja. Nije sve tako crno-belo.

Marojević u svom najobimnijem ostvarenju, toreador je pisane reči. Hrabar je i izaziva životinju u nama, životinju koja nas neprestano deli, jednako divlje i razgoropađeno. On pokušava, spolja, da onemogući moć nagona koji nas dehumanizuju. Pruža uvide u duboku podeljenost španskog društva, nešto što smo bili skloni da pripisujemo samo sebi – Srbima, i na tom primeru daje putokaz da i jesmo i nismo nešto posebno. Nesreća vreba i zdesna i sleva, ako se previše udalje jedno od drugoga. Ako progovori oružje i ljudi prestanu da komuniciraju i razgovaraju.

I tu je jedan hrabri, nepredvidljivi, zapaljivi, recimo „Crnogorac“, ili više njih. Čovek koji menja svet oko sebe, pomalo zaslepljen, pomalo neuračunljiv, pomalo neobavešten, pomalo… svega od pomalo i prilično nedisciplinovan, dakle onaj koji kaže da ne ljubi okove. I njegov glas se čuje. Mislim, a možda se i varam, mislim ipak da smo se, opet pomalo, precenili. Čim se javi neka sumnja, veliki su tu da nam drže lekcije. Otprilike sve znaju i sve pomno prate i snimaju. Rovare i po podrumima, nema više ništa da se sakrije.

Ostaci sveta nisu nužno ni u Evropi ni na Balkanu. Velike bitke, ponajpre ekonomske prirode, vode se drugde. Mi samo čujemo njihov eho ili nas nose talasi i valovi njihovih erupcija. Ili nas sustižu ekonomske i ratne izbeglice, pandemije. O čemu u ovom delu nema reči. O tome je, mislim, pisao u svojim ranijim radovima.

Marojević prilično dobro-zna. Upozorava nas na jedan prefinjen i sofistikovan način. Manimo se perfidnih igrarija. I kad vidimo, pretvarajmo se da ne vidimo. I kad čujemo, zaklopimo uši. Čuvajmo iskustvo i znanje. Bolja vremena mogu da dođu samo za odabrane i pribrane. Istoriju su nam pisali uglavnom stranci. Vrelu krv čuvajmo za dobra dela.

Marojević se prevazišao i cilja u sami centar. Sve bolje i bolje. Velika književnost koju možda i ne zaslužujemo.

Veliki pozdrav iz Bantustana u srcu ujedinjene Evrope. Daleko je sunce.

Podeli s drugima