Katarina, Velika i Mala – Olja Knežević (VBZ)


Katarina, Velika i Mala, nije se štedela; vredno nam oslikava pejzaž jedne „Male” i „Velike” Crne Gore, „mikrokozme”, u dva sistema, socijalizmu i tranziciji, geografski skučenog prostora u kome svi misle da svakoga poznaju


Darko Doni

Mnogi, s manjom ili većom pažnjom, prate događanja u susednoj državi Crnoj Gori. Nema kuće i porodice u Srbiji, Republici Srpskoj, pa i mnogo šire, koji u svom rodoslovu nemaju bar jednoga pretka iz tih krajeva i često, ponekad i uvredljivo, insistiranje na razlikama, bar kod jednog dela te populacije, vređa osnovna ljudska osećanja. Ipak, vredi i trebalo bi saslušati šta kaže i, uslovno rečeno, „druga strana”. Uslovno rečeno, jer svi se rađamo isti, goli i bepomoćni, tu su roditelji da nam pruže toplinu i vaspitanje, život je kratak, ponekad neopisiv, lep. Jednom rečju: „čudo”.

Roman Katarina, Velika i Mala, hrvatsko-crnogorske književnice Olje Knežević, pročitao sam iz puke radoznalosti, ali i s velikim zadovoljstvom. Kao pripadnik muške vrste, moram priznati da je ovo delo u prvoj liniji posvećeno ženama, pisano je u ženskom prvom licu jednine i opisuje mnoge nedostupne tajne ženskog soja. Što ne bi trebalo da predstavlja prepreku svim ostalim sojevima, naprotiv.

Sastavljena iz dva dela, Katarina Mala i Katarina Velika, priča prati odrastanje, razvoj, uspone i padove, „Život”, sve do zrelih godina glavne junakinje Katarine, vremenski gledano od osamdesetih godina prošlog veka, pa sve do današnjih dana. U trouglu Titograd (Podgorica), Beograd i London, možemo, preko sporednih stvari, kao što su moda, lakiranje noktiju, frizure, kratka, duga, farbanje kose, pramenovi, cipele, da ulovimo duh opisanih vremena, pa i duboko utonemo u ta vremena. S druge strane, tu su i neke ozbiljne i egzistencijalne teme, kao što su rani gubitak majke, smrt bliskih osoba, odrastanje u patrijarhalnoj sredini, emancipacija, kriminal, narkomanija, institucija braka, velika (neuzvraćena) ljubav.

Autorka se nije štedela. Vredno nam oslikava pejzaž jedne „Male” i „Velike” Crne Gore, „mikrokozme”, u dva sistema, socijalizmu i tranziciji, geografski skučenog prostora u kome svi misle da svakoga poznaju, a kom očigledno nedostaje jedan iskren i dubok dijalog oko aktuelnih stvari, ali i bolnih istorijskih nasleđa.

Uspomene su daleke i sveže, bolne i radosne. S filigranskom dovitljivošću evociraju se fiktivna, možda i stvarna sećanja, u kojima se nižu muzički hitovi jednog perioda, imena danas zaboravljenih robnih marki, sve je u jednom mladalačkom bezbrižnom duhu, koji s godinama bledi i biva sve teži. I tu se vidi vredno izučena i učena veština pripovedanja.

Ono što me pomalo čudi, a ne bi trebalo, jeste to da u beogradskom delu storije srećemo Crnogorce koji se ne snalaze u novoj sredini. Jedan stereotip o uspešnim klanovima u prestonici koji obećavaju materijalni i profesionalni prosperitet, brzu i laku zaradu, ovde je osuđen na propast. Jedna „ružnoća” i anomalija, vrlo lepo i plastično prenesena je na papir.

Studentski dani bi trebalo da su, i pored svih obaveza, među najlepšim danima u životu, ovde to i jeste i nije slučaj. Razočarana prvom ljubavlju, Katarina gubi veru u ljude, predaje se svojim čulima, ali što dublje ide sa svojom „razvratnošću”, sve manje oseća. Povratak u matičnu sredinu pomaže joj da se sabere i krene napred.

Ne bi bilo fer da vam dalje opisujem detalje knjige koje su proglašene za „VBZov najbolji roman 2019. godine”. U njemu ima i očekivanih i neočekivanih obrta. Brzo se čita, predstavlja na neki čudan način egzotiku koja se ne vari baš tako lako. Više u pisanom stilu pokojnog Mome Kapora nego velikog Filipa Rota, ona nudi za svakog po nešto. I zaista, ima tu svega i svačega, od Ničea do Mekdonaldsa.

Političkih momenata ima, daju se lako zanemariti. Nekome će da bodu oči, neko će u njima da nađe potvrdu za svoje stavove. Ne treba o njima suditi previše strogo. To je deo odabranog literarnog pristupa građi koje ima i previše. Tako da možemo uskoro da očekujemo i nastavak priče.

Generalno gledano, iz Hrvatske nam dolaze knjige koje se mnogo lakše čitaju nego one koje nam nudi srpska scena. Što ne znači ultimativno da se tamo lakše živi.

Realno gledano, na kulturnoj sceni ili kulturnim scenama, dovoljno je prostora i za jedne i za druge i sve to može da se posmatra pre kao bogatstvo, šansa i prilika, nego kao prepreka da se informacije i dobra razmenjuju bar na tom nivou.

Emancipacija na balkanskim prostorima teče paralelno, svet je sve manji i žene su sve važniji akteri u ekonomskoj, političkoj i svakoj drugoj svakodnevici. Bilo je možda i krajnje vreme.

Podeli s drugima