Pravila su bila jasna – kašika nije smjela preći preko linije nit je smjela povrijediti vazdušni prostor susjedne polovine pudinga


Vlado Pavičić

Uprkos ili možda u inat sveopštem (i da se ne lažemo, dobrovoljnom) ateizmu koji se onomad bio guzomilno zavalio u kauče i spavaće sobe diljem naše socijalističke domovine, Bog je ipak bio svuda oko nas. Slavilo se, krstilo, postilo, častilo, sunetilo i sahranjivalo bez previše osvrtanja na Kompartiju. Ako ćemo pravo, Bogeca je najmanje bilo u nama. Nisam baš ubijeđen da se puno toga promijenilo nakon što su heroji demokratije razvalili lokote tamnice naroda i narodnosti, ali neka im bude… The show must go on.

Kod nas u kući Bog se nije previše spominjao, sem ono kad Hadžibegić profuli penal protiv Argentine, kad tata bosonog u mraku nagazi na igračku, ili u sličnim katastrofama, ali što jes’-jes’ – pridržavali smo se nekih nebeskih pravila i zapovjesti.

Od njih izdvajam one najstrože – „ne kašikaj i ne potkopavaj bližnjeg svog”.

Naime, eurokrem je u ona vremena bio dragocjen artikal I, dabome, kad ga je bilo, na krišku se mazao potanak sloj. Ali, krhka je ljudska samokontrola, dešavalo se da se neki mališan navuče na eurokrem, i kad ga uhvati kriza onda nesretnik krišom strovali cijelu kašiku u teglu i navali da liže. Mala digresija – s obzirom na to da se radi o maloljetnom delikventu koji do sada nije osuđivan, ne možemo navesti njegovo puno ime. E, onda se koridorom špajz-hodnik-kuhinja začuje očajni krik :„Mamamamamama, Vlado opet kašika!”

Potkopavanje. Ima li gnusnijeg čina… Mama bi ponekad napravila puding, onaj kupovni iz kesice, proizvodio ga je neki doktor ili barem sam ja tako mislio. Bile su tri ponude – čokolada koja je imala okus mokrog kartona, onda jagoda koja je mirisala na školsku polikliniku, i vanilija, totalno bezlična i neopisiva. S pakovanja se smješkao predivan prizor pudinga koji je tek iskliznuo iz valovite modlice. Kraj njega su stajale svježe jagode. Naš puding nikad nije izgledao ni nalik onom s pakovanja – nije bilo modlica, a ni jagoda – jeli smo ih samo u sezoni, kad dođu iz Hercegovine.

Mama bi puding izlila u četiri zdjelice. Stari nikad nije jeo slatkiše – odrastao je u sirotištu časnih sestara gdje je cukar bio rijedak gost, pa su se mališani sladili ljubavlju Isusovom i mudrom riječju Božjom. Mama bi svejedno pripremila četiri zdjelice, kao da je očekivala da će se jednog dana stari opametiti i odjednom navaliti na torte, kolače, šnenokle i pudinge.

Žuti i ja smo se plašili tog dana.

Poslije ručka bi mama, Žuti i ja smazali naš puding. Tatina zdjelica bi završila u frižideru. Nakon večere, mama bi je pažljivo stavila na stol i sa stopostotnom preciznošću nožem povukla liniju razdvajanja.

Da su ona dva dripca Sykes i Picot u svom timu imali moju mamu kad su onomad dijelili ono što nije njihovo, svijet bi danas bio pravednije mjesto, ali eto…

Linija razdvajanja se morala poštivati. Pravila su bila jasna – kašika nije smjela preći preko linije nit je smjela povrijediti vazdušni prostor susjedne polovine pudinga.

Mislim da mi je bilo devet ili deset godina kad sam shvatio da pravila ipak nisu sasvim jasna. Počeo sam primjenjivati novu strategiju. Odmah na početku bih iskopao poveću rupu na samoj granici. Onda bih spremno dočekivao sve što bi se obrušilo na moju stranu, hitro to kašikom kupio i spremno čekao naredno klizište. Na kraju bih pojeo sve što je bilo moje.

Žuti i ja se počesto sjetimo ove moje svinjarije, smijemo se i tada mi se čini da mi u ušima još uvijek zvoni njegov vapaj: „Maaaaaamaaaaaa, Vlado opet potkopava!!!”

I nemam pojma što sam ovo napisao, mislim, nema previše veze s nama dvojicom, više s ubogim našim narodima koji ne shvaćaju da je pudinga sve manje i manje, a sve više onih koji za sebe tvrde da su oslobodioci dok kašikaju i potkopavaju sve u šesnaest.

Podeli s drugima
  • 16
  •  
  •  
  •  
  •  
    16
    Shares