Deca – Milena Marković (LOM)


Muškarac nikada nije mogao da napiše knjigu Deca. Kao da je to, pa sad, bitno naglasiti. Samo je Milena mogla da je napiše


Slobodan Vujanović

Znam šta ste već pomislli.

PA, PUŠI KURAC, VUJANOVIĆU, ĆEŠ SAD I KNJIŽEVNE KRITIKE DA PIŠEŠ?!!

Šta si ti, neki Raspućin, a ne trice&kučine?!!

A stvar je daleko nežnija. I ima dva početka.

Evo prvog.

Moja mama uvek ima problem šta da mi kupi za rođendane i praznike. I uvek se sita naizvinjava za šta god da je je kupila kad vrši predaju poklona. U želji da joj olakšam, napravio sam spisak svih dobitnika NIN-ove nagrade, sem ono malo njih koje sam do sada sâm sebi kupio (ali, baš malo!), i rekao joj da mi kupuje po jednu knjigu kad je prilika. I ona kupuje. I ja čitam, kad stignem. I stigao sam već nekoliko. Vrlo različitih, skoro sve postmoderne, nisam se naročito oduševio nijednom. Naravno da joj to nisam rekao.

Milenu sam sâm sebi kupio. Nisam mogao da čekam priliku. Bio sam preradoznao.

I Milena mi se baš dopala.

I sad mi je krivo što mi nije mama nju kupila.

(Muškarcimamasboysforeverpičke)

Evo drugog.

Vi što ste obilazili onaj stari kulturni b(r)log MMG i sad ovaj novi, MMnG, znate da ja nikad nisam bio naročito naklonjen filmskim saradnjama Olega Novkovića (reditelja) i Milene Marković (scenaristkinje). Vremenom mi je to čak prešlo i u naviku, ta nenaklonjenost. Ovaj poslednji, Živ čovek, još nisam gledao. Ali taj će biti prvi koji će me imati naklonjenijeg nego ikada. Iako očekujem da je sranje. Nepodnošljivo sranje. Ali videćemo.

Jednostavno nisam nisam imao srca za te njihove priče, sve do istih gležnjeva uronjene malo u muku, malo u nadu (uzaludnu), malo u povratnike, malo u nepobegle, malo u žrtve, malo u nasilnike, malo u Srbiju, malo u festivalsku baru, nikad do kraja dovoljno iskrene, razotkrivene, uvek predimljene cigaretama i ispolivane nekom brljom, samo fali Mirjana Joković da taj neverending bedak krene ispočetka.

Kupio sam Decu zato što volim kad žene pobeđuju u „muškim disciplinama”, i zato što sam radoznao.

Kad sam video da je „nagrađeni roman” u stihu, prevrnuo sam očima i sklopio knjigu.

Što žena ne može da pobedi u proznoj, realističkoj kategoriji, epski razvijene priče, nego mora da izmišlja svoj stil, svoj format, svoje krive drine?! Ne samo Milena, već i Ivana Dimić (od ovo malo pročitanih NIN-ki)!

Znam šta ste pomislili.

PA, PUŠI KURAC, VUJANOVIĆU, IZVINI ŠTO SVE ŽENE NISU MUŠKARCI DA SE MANSMANSMANSMANSMANSMANSMANSMANSMANSMANSMANS WORLD MANJE POTRESA I LAKŠE SNALAZI, KAO I DO SADA, OD KADA JE SVETA I VEKA!

A onda sam počeo da čitam. I uprkos svojim jadnim i bednim čitalačkim navikama (koje su s godinama sve gore), nisam prestao.

Muškarac nikada nije mogao da napiše ovu knjigu. Kao da je to, pa sad, bitno naglasiti. Samo je Milena mogla da je napiše. To želim da naglasim. Jer ju je ona i napisala. Prva i poslednja.

Deca su o deci, različitih roditelja, različitih generacija, iz različitih perspektiva, najviše, ali ne i jedino, o Mileninoj, tj. „Mileninoj”, jer ja Mileninu stvarnu životnu situaciju ne znam, niti me interesuje. Ona se bavi time kako je biti dete, i kako je biti roditelj (šta roditelj?! MAJKA!). I ona je u tom procesu, čini mi se, nebivanja majkom, ali i pisanja o tome, izgubila dušu. Kao što se piscima dešava, kad ulože sve čipove na jedan broj, i zažmure. Njeno pisanje je bezdušno i nemilosrdno. Ona ne brani svoju glavnu junakinju. Nju ta žena, jednako grozna i hrabra, više i ne zanima. Samo deca.

Milena piše u stihu, ali to je prevara naših očiju i prenaviknutosti na formu. Ona piše u slikama, proznije da ne može biti, ponekad i po dve slike u istom redu, sevaju, blicaju, sećanja, komentari, isečci, kolaži. Njen je roman nizanje slika i misli koje nam govore nešto o tim slikama, kao da listamo nečiji porodični album, samo je „listač” gorak, nemilosrdan, i ne mari za sebe. Milena nam sa slike izdvaja samo ono što je bitno, što zaustavlja dah, štipa i otkida kožu i tera srce da preskače, dok ne lipše.

Deca su antinostalgični roman o „Mileni” koja se seća svog detinjstva, svih svojih braće i sestara, rođenih, i od ujaka i tetaka, svojih roditelja kao sinova i kćeri, i koja se seća svog majčinstva, jednom Ognjenu, koji se rodio retardiran (njene reči) i jednom Jovanu, koji se rodio kad joj je bilo četrdeset. „Milena” je u oba slučaja dovoljno hrabra da ne skreće pogled s rana i krasta tih sećanja. I dovoljno talentovana da nas tera da zajedno s njom buljimo u njih. Teško je čitaocu da joj se nađe jer, iako mu se čini da zna za njene muke, nije mu jasno zašto tako čudno i hladno kuka zbog njih. Zašto je tako „realna”?! Zar je nije blam? Zar je neće biti sramota kad to pročita rodbina, ceo život njen?! Nije, rekoh vam. Ona je prešla na drugu stranu, kako pisci ponekad umeju, da otvore novog sebe i u tom procesu ponekad izgube dušu i prodaju/podaju sebe sasvim, ne mareći ni za šta.

Deca su roman autorke koja ne mari ni za šta. Koja voli svoju decu, ali je debelo svesna kakva im je majka. Koja ne laže ni sebe ni nas da je bolja, ni da može da bude bolja nego što je. Ona svojoj deci ostavlja hrpu slika koja će im možda objasniti zašto je sve tako i kako drugačije nije ni moglo da bude. I ta deca će svoju majku ceniti zbog njenog „no bulšit” pristupa, ali će povlačiti rukave da drugi ne vide ožiljke odrastanja koji proviruju.

Da sam bolji čovek, probao bih da zagrlim Milenu kad je / ako je ikada budem sreo. Ali, dosta o meni.

Tekst je originalno objavljen ovde.

Podeli s drugima