guit

Koktel jadnoće i jeftinoće koja je krasila godinu koju za koji dan i definitivno ispraćamo u istoriju u prstima Branka Rosića Rose, novinara i nekadašnjeg spiritus movensa grupe Viborg Dallas, jedinog benda u muzičkoj istoriji Beograda koji se mogao podičiti članovima sve tri boje kože.

Branko Rosić

Evo, dok kursor žmirka i pre nego što krenem s retrospektivom protekle 2013, iza mene, na TV ekranu, teče Jelen Top 10. Možda i jedna od poslednjih emisija skoro jedine domaće rokenrol top-liste na srpskoj televiziji. I upravo time treba i započeti pregled godine. Ako se setimo devedesetih i uporedimo ih s pomenutim Jelen top 10, onima s preživljenom apokalipsom poslednje dekade 20. veka dobro je poznato da smo u odurnoj Miloševićevoj Srbiji na gotovo svim srpskim TV kanalima imali domaću top-listu.

Neverovatno, ali u ondašnjem užasu snimali su se bolji spotovi, svirali su kvalitetniji bendovi, i postojao je kvantitet koji je brzo menjao pozicije i bendove na istim tim listama. Zavrtanje slavina apatinske pivare i keša za domaći rokenrol, posledica je predosadne scene koja zapravo i ne postoji. Letimičnim praćenjem ove liste uverio sam se da ništa ne propuštam i ako je overim jednom mesečno. Tako smo u ovoj godini ostali bez jedina dva medija u kojima se mogao pratiti srpski rokenrol. Pre nekoliko meseci ugašen je i sajt Popboks, skoro pa jedina onlajn parcela za domaće bendove. Gašenje emisije Jelen Top 10 i sajta Popboks dokaz su da domaći rokenrol ne treba nikome, a on je unjkav, strejt i dosadan, morao da skonča bez šanse da ga nekom reanimacijom veštački održavaju sponzorski entuzijasti. Lažni hipsteraj, kvazielitni odredi publike koja ne prebacuje stotinak fanova, posledica su činjenice da se oko domaćeg rokenrola odavno smucaju likovi koji nisu shvatili ono pop u klasifikaciji pop music. Rokenrol nije patentiran kao zabava krivonogih hipstera koji su se gušili u zadovoljstvu ako prisustvuju rok svetkovinama prožetih ekskluzivom i nabeđenom činjenicom da se prati bend koji razumeju posvećenici. Kad se izgubila reč pop, izgubila se masovnost, a kad nema masovnosti nema ni obrta kinte, pa nema ni dobrih razglasa, spotova na kraju i emisije gde bi svet mogao da bude upoznat da ti postojiš. A zapaćeno je još istih tih devedesetih, kad se smatralo da rokenrol treba da bude enklava odabranih seronja. Otud sad žanješ to, a to je nepostojanje medija.

Dobra stvar je sad već oživljeni Beogradski džez festival koji ima tradiciju još od dana kad je u imenu imao „Njuport“, čime se dokazivalo da se i u Beogradu „trubi“ baš kao i u SAD. Ovogodišnji džez festival doneo je velika imena, pune sale i nekoliko odličnih koncerata.

Srpski film je u suživotu s rokenrolom. Suživot u nebitnosti i nepostojanju. Okej, nemoguće je snimiti film, ali i kad se dobije ta mogućnost, u finalu je sve to jadno i smešno.

I u televizijskom serijskom programu horor. TV serija „Ravna gora“ je super zajebancija za svakog ciničnog levičara kome nije teško da zaključi da su poražene snage drugi put izgubile u Bajićevoj ekranizaciji. I ona šaka srpske intelektualne elite desničarske provenijencije koja se busala u najavi serije, sad je omutavela i volela bi da joj se dilituju pređašnji hvalospevi koji su pratili poznojesenji početak života „Ravne gore“, koja ravnoćom ulazi u dosadu već posle dva-tri odgledana kadra. Prošlost, prošlost, prošlost… jedini zajednički imenitelj domaćeg serijskog TV programa u kome izolovanost Srbije postaje najvidljivija u tom formatu.

Srećom, pohodili su nas inostrani velikani. Na Exit je stigao kralj fanka, gospodar taktova uz koje su se brusile potpetice na podijumu njujorškog Studia 54. Odličan nastup Najl Rodžersa u petrovaradinskom prostoru i spektakularna paljba iz arsenala disko-riznice vanvremenskog karaktera. Na godišnjicu revolucije, 5. oktobra, u Arenu je stigao Piter Gebrijel i u slengu balavaca „pokazao“. Savršen zvuk, svetlo i rekapitulacija karijere eks Dženezis njuške u Areni stigla je i do epiteta – koncert godine.

U 2014. gledamo i nadamo se ko zna čemu. Zahvaljujući daunlodovanju spaseni smo od domaće kablovske ponude, pa američke serije stižu na fleševe i memorije spasavajući nas i ne dozvoljavajući da budemo prepušteni srpskoj paklenoj kuhinji sačinjenoj od koktela jadnoće i jeftinoće. Problem je samo što sve liči na kameno doba srpske pop-kulture, kad se noću slušao radio Luksemburg i živelo od tog „paketa“ za preživljavanje koji je tada stizao antenama radija a danas dobrom konekcijom koja nas spasava od domaćeg užasa.

 

Podeli s drugima