Zlogonje – Raško Miljković (2018)


Stalno prisutna dilema u vezi s filmovima u kojima su glavni junaci deca nije zaobišla ni Zlogonje – da li je ovo film o deci ili dečji film, ili je najbolja odrednica porodični film


Film Zlogonje prvi put je prikazan na festivalu TIFF kids u Torontu, i odmah je nagrađen. Bio je primećen i na drugim festivalima, i konačno je, od 27. septembra, u bioskopskoj distribuciji u Srbiji. Glavni glumci, reditelj, producent – svi nastupaju s debitantske pozicije. Koliko god to delovalo kao otežavajuća okolnost, u neku ruku je i prednost zbog slobode i poleta u radu.

Film je nastao po motivima knjige O dugmetu i sreći Jasminke Petrović. Ta knjiga bila je inspiracija i za predstavu Miljakovac tj. Novi Zeland koja se igra u Dušku Radoviću.

Desetogodišnjaci Jovan i Milica upuštaju se u avanturu gonjenja zla – postaju zlogonje. „Zlo” je veštica oličena u Miličinoj maćehi. Tokom zlogonjenja upoznaju stvarni život i postaju nerazdvojna ekipa. Jovan će pomiriti svoj svet iz mašte sa stvarnim svetom, drugarstvo s Milicom i avantura u koju ulaze naučiće ga tome. On je dečak s parcijalnom cerebralnom paralizom koji je izgradio svet za sebe, izolovan i samodovoljan. Druženje s Milicom izolaciju polako otklanja, a najveći problem nisu deca koja su nasilna prema drugačijima, pogotovo prema deci s hendikepom, već i sam Jovan – na kraju će prihvatiti sam sebe, iako je u jednoj sceni izrekao potresnu repliku: „Hoću drugo telo.”

Zlogonje

Jovana tumači Mihajlo Milavić, a Milicu Silma Mahmuti. Oboje su uloge dobili na kastingu, naročito je bilo važno da li su odgovarajući par, kako deluju jedno na drugo.

Reditelj Raško Miljković rekao je o radu s decom glumcima: „Ja volim da radim s decom, s njima nikad nema mistifikacije, nema muljanja, uvek morate biti iskreni i direktni, njima mora da bude kristalno jasno šta likovi osećaju u svakoj sceni, kako bi to onda mogli i da odigraju. Takođe je vrlo važno da i sami budete dete (duhom) jer ćete se lakše sporazumeti s glumcima. Na moju veliku sreću i radost, dvoje glavnih junaka neverovatno su daroviti glumci, oboje su natprosečno inteligentni i beskrajno strpljivi. Do kraja snimanja postali su nerazdvojni.”

Raško Miljković

Da li mislite da će ovaj film uticati na drugačiji pogled na decu s invaliditetom?

– Nadam se da će se i u najmanjem broju deo publike sledeći put osvrnuti i obratiti pažnju na sve naše sunarodnike koji žive, bore se i traže svoje mesto u ovom svetu, isto kao i mi, ali bivaju marginalizovani, obmotani u veo nevidljivosti samo zato što je nama lakše da se njima ne bavimo, i mislimo da će, ako ih ne primećujemo, negde ispariti i nestati. Neki će se upoznati s problemima s kojima se Jovan svakog dana bori, i videće da i neko s takvim fizičkim ograničenjima može biti dobar drug, saborac, na kraju krajeva – heroj. Različitost te vrste skoro da je tabu, a ako i obratimo pažnju, onda je to na pežorativan način. Deca dobijaju nadimke: bangavi, kljaka… Zato takve teme ne treba zapostavljati jer neznanje vodi do trkeljisanja. Evo, i sam Mihajlo se susretao s tim, ali kaže da se, otkad je bio u Jovanovoj koži, odnos prema njemu promenio.

Da li je ovo film o deci ili dečji film?

Više je film o deci nego dečji film, ali mislim da je najbolje određenje – porodični film. Mene je u njemu kao jedna od tema najviše privukao – razvod. Čitajući scenario prepoznao sam da bi ovo mogao da bude film koji se obraća (skoro) svima, mnogo je nas koji smo deca razvedenih roditelja. Moj otac se, na primer, posle braka s mojom majkom, još tri puta ženio i dva puta razvodio. Najstariji sam brat u porodici od četvoro dece. Uvek sam se trudio da s klincima gledam što više filmova koji su meni bili važni u toku odrastanja i da posle o njima i pričamo. Moramo deci da damo više na značaju, ona su rođena s ozbiljnim potencijalima koje mi (odrasli) „iz najboljih namera” sputavamo i ograničavamo.

 

Podeli s drugima