Varvari – Ivan Ikić
Ivan Ikić je filmom „Varvari“ uspešno položio praktičan ispit iz sedme umetnosti i uz „Vir“ Bojana Vuka Kosovčevića iznedrio za sada najbolji debitantski domaći film u ovoj deceniji. Ispostavlja se da filmofili ipak imaju čemu da se nadaju iz zemlje bez budućnosti
Marko Nikolić
Angažovani talas pokrenut filmovima Šišanje i Klip dosegao je svoju najnižu tačku u trenutku kada su Varvari počeli svoj bioskopski život – delom i zbog toga što su ostvarenja Filipovića i Miloševe igrali na kartu kontroverze i suvog didaktičkog pristupa bez nekog većeg i sočnijeg komada filmskog mesa u vitrini. Iako sa svojim prethodnicima deli „pogled sa strane“ (na šta ćemo se vratiti), Ikićev debi nudi superiornije rešenje jednačine u kojoj su se njegove kolege pogubile sa nepoznatama – u slučaju Miloševe sama filmska radnja i nepostojeća motivacija protagonista u njoj (tačnije bez nje) se pokazala kao preveliki zalogaj, dok je Filipović u Šišanju na samo korak od provalije ideološkog pamfleta platio danak stereotipima. Ako uzmemo kao početnu tačku Morenov iskaz da nam film kao medijum pomaže da shvatimo ljude koje inače ne razumemo, Ikićeva studija o od života deklasiranim tinejdžerskim navijačima iz Mladenovca pažljivo se uklapa u taj smisleni mozaik i uz Kosovčevićev Vir predstavlja važan novitet u izlogu srpske kinematografije. Zato je pomalo sudbinski nepravedno što će Varvari iz čisto temporalnih razloga ostati u senci izvikanijih a nekvalitetnijih dela sa kojima, ispostaviće se, deli samo slične teme.
Varoška razglednica ruinirane srpske kasabe u kojoj se svako poznaje sa svakim, dok se u njoj malo šta dešava, osim blejanja sa ekipom, vikendom na stadionu, radnim danima u teretani i folkoteci dobija svoj životni impuls u liku glavnog junaka, maloletnog Luke (fenomenalna uloga naturščika Željka Markovića), izbeglice sa Kosova, navijača i sitnog delinkventa koji je već imao problema sa zakonom, i njegovog ortaka, napucanog Fleša (manje dobar, ali podjednako autentični naturščik Nenad Petrović). I dok Fleša zanimaju prangije, tuče, neredi i privođenje riba preko društvenih mreža, dakle sve što vole mladi, Luka se nalazi između čekića i nakovnja, uslovne kazne, nerešeno-maglovite porodične situacije i neuzvraćene ljubavi bimbo lokalke. Kontrastiranjem svoja dva junaka, Ikiću polazi za rukom da probuši opnu pojavnog i podari nam na uvid ono slabije vidljivo.
Istorijski kontekst je najbliža prošlost – jednostrano proglašenje nezavisnosti takozvane države Kosovo, koja u 2014. godini izgleda kao da se dogodila pre 500 godina, s obzirom na istorijsku centrifugu u kojoj se vrtimo otkad znamo za sebe. Iako u brojnim sekvencama filma Ikiću uglavnom uspeva da odoli iskušenjima uobičajene stereotipizacije prikazujući „fašiste“, „rasiste“ i „stoku“ sa primerno univerzalne humanističke tačke gledišta – dakle kao ljude, on propušta priliku da ličnom bojom dirne u kamen zakovani ideološki kontekst ulične reakcije u Beogradu na ovaj istorijski događaj u kome su manihejski već podeljene uloge a otimačina dela državne teritorije bačena u senku grabeži odevnih artikala i uličnog divljanja, ruku na srce ništa manjeg nego 9. marta ili 5. oktobra, bar onoliko koliko me sećanje služi, a služi me još uvek veoma dobro, koliko god da je tako nešto danas nepristojno reći. Pričati istinu je uvek neprijatno, a ovakva gruba pojednostavljivanja striktno su u službi vladajuće ideologije na svakoj tački sveta, pa i u ovom razrovanom kondominijumu. No, da nije bilo tako, onda ne bi ni bilo (relativno malih) para od ministarstava kulture Srbije i Crne Gore, čime ova priča počinje da se vrti u krug… Država ne valja i uglavnom je nema, a opet je vrhovno merilo vrednosti – krajnja tačka na horizontu karijernih „intelektualaca“.
Tu se vraćamo na već pomenuti „pogled sa strane“ i titoistički imperativ angažovanosti koji se zapatio u srpskom/jugoslovenskom filmu. Socijalna radnica u ulozi Marine Vodeničar eho je svih tih Skupljača perja, Specijalnih vaspitanja, Sivih domova, Zaboravljenih i Male u bitno promenjenim društvenim okolnostima. I dok je u prethodnom sistemu ovaj preovlađujući stil imao svoje ideološko utemeljenje u proleterskom slavljenju „malog čoveka“, za šta su šojićevske „jagnjeće brigade“ rado drešile kesu za zamašćenim, prepunim astalima, danas u ideološkom vakuumu gde starog više nema, a novo nikome nije jasno šta je (ako se to uopšte ikako može definisati), „angažovanost“ predstavlja sigurnu luku u prećutnoj društvenoj igri nezameranja i nebavljenja samim sobom. Zbog same prirode relativno skupog posla, filmom se bave pripadnici srednjih i viših klasa, dok su filmovi uglavnom o onima na dnu društvene piramide – bilo da se problemu pristupa antički (Pušićevo Odumiranje, Novkovićev Beli beli svet) bilo moderno (svi ostali a pomenuti, uz recentne srpske filmove ratne tematike koji se svode na knjiško posipanje pepelom). Time se do „autentičnosti“ stiže različitim varijacijama falsifikovanja svesti – a srpska i međunarodna publika za sada ostaju uskraćene za lokalnu jetkost briljantne Sorentinove „Velike lepote“ ili nenadmašnih Prustovih opisa stanja stvari u francuskom društvenom kremu. Neodgovaranjem na izazov vremena da se bavi moćima i sudbinama „novočoveka“ u Srbiji, uhlebljenog po korporacijama, nevladinim organizacijama, predstavništvima stranih firmi ili PR kompanijama, srpska kinematografija ostaje hendikepirana onoliko koliko insistira na fokusiranju na srcelomnim zicerima.
Zbog čega sve ovo pišem? Zato što je Ikić svojim debitantskim „pogledom sa strane“ pokazao da ima talenat da se umetničkim sredstvima porve sa ključnim društvenim pitanjima ove epohe, jer je sa vanrednim razumevanjem na primeran način prikazao funkcionisanje mehanizama moći od sredine ka dnu u pojam ubijenog, atomizovanog i žestoko podeljenog srpskog društva u kome bukvalno sve što postoji funkcioniše sa ciljem da te uništi. Ne insistirajući na poučnosti, Varvari su na jedan topao i razumljiv način uspeli da pripadnicima novih generacija ukažu na neke od tih kompleksaških mačo ćorsokaka. To je dobar start. Za nešto više, potrebni su nam filmovi o „pravim putevima“…
U nedavnom intervjuu beogradskom Vremenu, Ikić oštroumno zapaža da „ne poznaje nijednu naciju koja se toliko bavi slikom o sebi, a ne sobom.“ U odličnom sportskom dokumentarcu Dva Eskobara, vidimo da slične „zao glas se čuje najdalje“ more prave bore i, recimo, Kolumbijcima. I vreme je da se pozabavimo sobom. Sami.
Ostavite odgovor