paygo

Kao što neobično precizan naslov albuma sugeriše, teško je zamisliti da će biti previše onih koji će se „odomaćiti“ slušajući debi LP izdanje Nišlija

Marko Nikolić

EP album Povest eksplicitnog uma niškog kolektiva Paydo Komma od trenutka objavljivanja sredinom 2012. godine predstavljao je dašak svežeg vazduha na domaćoj muzičkoj sceni. Do strujanja se došlo povratkom u bolju prošlost. Presađujući bristolska trip hop iskustva u domaći milje, Paydu je sofisticiranije od mnogo izvikanijeg Goribora (čiji bar jedan od članova živi u Nišu) pošlo za rukom da zvucima dočara beznađe i učmalost kao glavne odlike ove devastirane sredine. Prašnjavo-podrumska, ukleta zvučna boja, lepo odabrani govorni semplovi i, posebno za domaće prilike, jedna uobličena albumska celina davali su na težini procenama da bi Nišlije u bližoj budućnosti mogle ostaviti masniji trag i u krugovima van onih striktno diskofilskih. U tom duhu vere i nade dočekano je i njihovo prvo LP ostvarenje, koje se jednom rečju može opisati kao promašaj.

Nema sumnje da je Strano ploča na kojoj se veoma brižljivo i detaljno radilo, da se pazilo na svaki ton i da je generalno potrošeno dosta razmišljanja, znoja i truda na njeno stvaranje. No, u svom tom radu izgubila se za muziku nezamenljiva organska nit humanosti i mogućnosti slušaočeve interakcije sa prezentovanim materijalom. U samodokazivanju kao da se zaboravilo na slušaoca: PK je, odlepršavši ka oblacima a bez da je ponudio ruku, merdevine ili avionsku kartu, odlučila da proširi svoju zvučnu paletu do bezobalnosti i nadogradi trip hop obrazac u pompeznom prog(rock) ključu (recimo neverovatni Mezzanine Massive Attacka sasvim sigurno može da posluži kao referenca), ubacujući u igru i vokalne delove, ali svi ti otpevani i odrepovani segmenti ne govore (mi) praktično ništa, jer je sve prezentovano sa nekih nedostižnih, „filozofskih u pokušaju“ visina, toliko dalekih a nedostižnih da sam prilikom preslušavanja poželeo da slušam Marčela. Sa pomenutim Paraćincem Nišlije svakako dele stilsku poetiku da je „pop“ muzika neka neviđeno visoka umetnička forma koju mogu da razumeju samo odabrani, a da pritom, osim neizbežne dosade, ostaje nejasno koja su svojstva, odlike i poenta tog biranog društva. Drugim rečima, shvatili su sebe preozbiljno, što donekle i nije njihova krivica jer je ova fundamentalna naopakost decenijama brižljivo gajena i pospešivana putem medija, najvećih „rasturača“ mas-licemerja.

Više sreće nije bilo ni u samoj strukturi albuma jer u njoj poslednje dve pesme štrče iz celine čije smo (ne)kvalitete već opisali. Pretposlednja Dijagnostičarska buđenje je medveda iz zimskog sna – nadovezuje sa na podzemnu priču sa Povesti eksplicitnog uma i samim tim je mnogo uzbudljivija, misterioznija i „tvrđa“ od pesama koje joj prethode. Auru posebnosti pojačava objašnjenje imena grupe, koja iskazani potencijal još uvek ne uspeva da sprovede u delo.  Utisak koji teži zaboravu proizvodi i Mi plačemo iza tamnih naočara, zaključna obrada kultnih niških darkera iz osamdesetih – grupe Dobri Isak, koja je zanimljiva kao kuriozitet, ali teško da tera na ponovna slušanja. Baš kao i ovaj album generalno.

Čini se da je PK napravila grešku u koracima sličnu onoj beogradskih kolega iz grupe Ti, koji se uprkos boljem medijskom tretmanu relativno jednako nisu proslavili ovogodišnjim LP debijem posle vrlo obećavajućeg inicijalnog izdanja kraćeg trajanja. Jedan od registrovanih problema je svakako u tajmingu – oba benda nisu imala u rukama dovoljno dobar materijal kada su se odlučile na snimanje albuma. Grč i ambicija u istom košu ne vode do hepienda. Samopožurivanje je verovatno proizvod dinamike vremena u kome živimo, i svakako nema veze sa materijalnim momentom (oba albuma su besplatna), jer se na prste jedne ruke mogu izbrojati bendovi koji žive od autorske muzike, a nijedan od njih nije počeo sa radom ni prošle, a kamoli ove decenije, te Srbija i region nastavljaju da muče muku sa smenom generacija u bitno izmenjenom kontekstu u kome muzika više ne igra tako važnu ulogu kao što je možda nekad imala. To je posebno primetno za Niš, a neviđena je šteta a bogami i sramota da su tamošnji bendovi dobrodošliji u Bugarskoj i Makedoniji, nego u svojoj rođenoj zemlji, posebno od Beograda ka severu, gde ima više ustanova kulture, ali sa vratima gotovo ekskluzivno otvorenim za strane (a posebno regionalne) goste, dok o pružanju šansi novim domaćim snagama teško da se i priča u svakodnevnom trijumfu kompleksa niže vrednosti. Novac je svakako faktor, ali devedesetih, kad su cvetale Ruže, u jeku „rokerske“ decentralizacije bendovi poput Novembra i Ružnih religioznih lutki relativno lako su nalazili svoj put do prestonice, a jedna etiketa iz Niša (Sorabia) je objavljivala albuma najboljim beogradskim bendovima. Već u novom milenijumu njihovim naslednicima u vidu neprežaljenih Plasma-Arc Machining nije ukazala takva prilika, te najveći grad na jugu Srbije, ako izuzmemo dobrodošle istančane ekscese u vidu odličnih jazzy post rockera Eyot (eto muzičke ozbiljnosti koja ne obavezuje!), nastavlja da se vezuje za neuništive brontosauruse, sve te Kerbere i Galije.

Paydo Komma nažalost neće popraviti ovu situaciju aktuelnim albumom, ali neki sledeći bi nepobitno mogao da bude korak u pravom smeru. Za „pop“ muziku važi isto što i za život u celini: nema potrebe juriti savršenstvo, sasvim dovoljno je težiti da budeš dobar. Ili da se bar dobro, vitalno osećaš (a tu ne mislim na jeftinu zloupotrebu pozitivnih emocija – npr. brojni metal bendovi zvuče trijumfalno u svojoj mizeriji!). Onako kako bi to u rođendanskoj 14. septembar (srećan rođendan!) sažeo njihov sugrađanin, sjajni reper Furio Đunta: „Ludilo na bini od repera i igračica, upadam u publiku kao kafanska pevačica!“. Razdrljite košulje & zamastite stolnjake, breee!

Podeli s drugima