deca-bestragije

Filmski način pripovedanja koji čitaoca, vizuelnom sugestivnošću pripovedača, vodi kroz kratke segmente radnje, doduše povremeno isforsirane napetosti, doprinosi utisku neposrednog prisustva u drevnim šumama i planinama celokupne sage.

Kristina Đuković

Nedavno je, odlukom žirija Međunarodnog centra za književnost za decu Zmajeve dečje igre, Nagrada Rade Obrenović koja nosi naziv po imenu dugogodišnjeg direktora Zmajevih dečjih igara, dodeljena Urošu Petroviću za roman “Deca bestragije”. Ovo je drugi put da Uroš Petrović ponese nagradu koja se dodeljuje svake godine za najbolji roman za decu objavljen tokom kalendarske godine – istu nagradu, 2007. godine ovaj autor je dobio za svoj roman “Peti leptir”.

Publicitet koji, s pravom, niz godina unazad dobija Uroš Petrović kao autor knjiga za decu po mnogo čemu podseća na pažnju koju su,ranije, dobijali pisci za decu poput Dobrice Erića, Duška Radovića, Branka Ćopića ili Ljubivoja Ršumovića. Jednostavno – reč je o ljudima čije ime kada čujete odmah znate da rade za decu. Nema puno takvih primera u skorijoj prošlosti. Reč je o autoru koji i svojim medijskim nastupima, tako i literarnim delima koja nisu samo beletristika, već i forme koje neposrednije angažuju decu (radionice, zbirke zagonetki, itd.) “interaktivnije” i u “totalu” komunicira sa svojom ciljnom publikom.
Na tragu savremene zapadne kulture za decu koja obilato koristi ne samo fundus tema i motiva iz bajki, već i biblijskih i ezoterijskih motiva, Petrović za inspiracijom traga u istočnjačkoj mitologiji, religiji i istočnoevropskom egzistencijalističkom mraku, sve u cilju pravljenja savršene avanture za decu.
Pedagoški element izostaje u svom plakatskom i bukvalnom vidu. Baš na taj način, u romanu “Peti leptir” Petrović kombinuje dikensovsko polazište u priči o siročetu koje beži iz doma za nezbrinutu decu, sa pričom o preživljavanju na ulici koja, u ovoj maloj sagi, zadržava dobru dozu egzistencijalističkog mraka lišenog romantizacije, ali, veštim potezima pisca, egzistencijalistički mrak prerasta i, u dobro žanrovski kontrolisanim dozama, dogreva avanturističku priču o odrastanju. Odrastanje ili sazrevanje koje jeste jedna od glavnih tema pisaca za decu, kod Petrovića, a u “Petom leptiru” krči i sasvim specifičnu liniju narativno idejne preokupacije, a to je – ko su ti pravi prijatelji, koga treba da slušaš i čak, ko su tvoji krvni srodnici i da li, samim tim što to tvrde, treba da ih slušaš. Petrović već u ovom romanu dete i njegovu avanturu ne trasira samo kao povod za sporedne koloseke bezbednih detinjarija, već svog glavnog junaka od samog početka stavlja pred važna pitanja o tome – ko je, kuda da krene i kako da bira svoje prijatelje.
Aktuelni roman “Deca bestragije” samim tim što čitaoca upućuje u davnu prošlost, tačnije u period turske vladavine na ovom podneblju, ovu priču o samospoznaji dečjeg junaka podiže na mitski nivo. Već na prvih nekoliko stranica knjige, čitalac je zarobljen u naizgled čudnu zamku koja ga u narednih stotinak stranica čini i “zarobljenikom” unutrašnjeg sveta glavnog junaka- naime, glavni junak za sebe veruje da je žensko, da bi se, veoma brzo ispostavilo da je posredi dečak koji je ženskim identitetom štićen od moguće regrutacije u neprijateljske redove.

Baš kao što je identitet glavnog junaka postavljen ambivalentno, tako se i svaka od peripetija i susreta sa pomagačima ili onima koji tvrde da to jesu pojavljuje i kao deo avanture glavnog junaka, ali i kao jedna etapa u inicijaciji i sazrevanju Srne. Izbegavajući oštru podelu na dobro i zlo, na dobre, prijateljski nastrojene pomagače i one koji glavnom junaku rade o glavi, Petrović čitaoca, kako dečjeg, tako i odraslog, angažuje na više nivoa – u praćenju neverovatno uzbudljive, usled istorijskog pomaka, egzotične priče, ali i u proživljavanju unutrašnje drame sazrevanja glavnog junaka.

Filmski način pripovedanja koji čitaoca, vizuelnom sugestivnošću pripovedača, vodi kroz kratke segmente radnje, doduše povremeno isforsirane napetosti, doprinosi utisku neposrednog prisustva u drevnim šumama i planinama celokupne sage.

Momenti jeze, kao i otkrivanje drugog, ljudskog lica u junacima koji isprva deluju kao nemi, hororični posmatrači, kao i obrti koji nijednog trenutka ne prelaze granicu straha i strave namenjene detetu sa bogatom maštom, u Deci bestragije bude sećanje na originalne, nezašećerene bajke u kojima ima mraka, ali se iz mraka uvek stigne do svetla samospoznaje i upečatljivih, gotovo taktilnih uspomena na pročitanu avanturu.

Podeli s drugima