Tito, večiti partizan – Mari-Žanin Čalić (C. H. Beck)


Tito, večiti partizan je pokušaj da se rekonstruiše način i mehanizam na koji je nekad funkcionisao suživot naroda koji se danas ne baš preterano dobro podnose, svaki u nekoj novoj državi


Darko Doni

Uspon i pad socijalističke Jugoslavije povremeno su tema naučnih radova, publikacija i književnih dela, kako kod nas, tako i na Zapadu. Postoji i interesovanje u drugim delovima sveta, ali nije tako živo, puno kontroverzi, ipak je taj prostor, ne samo geografski, deo jedne stare Evrope.

U biografiji nekadašnjeg maršala, nepokolebljivog komuniste, diktatora, doživotnog predsednika zemlje koja više ne postoji; hrvatsko-nemačka istoričarka Mari-Žanin Čalić pokušava, na osnovu ogromnog dokumentarnog materijala, da unese bar malo nove svetlosti uz, uslovno rečeno, za nas s Balkana, opštepoznate činjenice. Koristila je građu iz arhiva Berlina, Vašingtona i Moskve. U popisu izučene literature stoje između ostalih i standardna dela Dedijera, Milovana Đilasa, Jože Pirjaveca. Koliko joj je to pošlo za rukom, teško je proceniti. Čak ne može da se pogodi kojoj publici se ova knjiga zaista obraća. A jedan od ciljeva joj je bio da pokuša da rekonstruiše način i mehanizam na koji je nekad funkcionisao suživot naroda koji se danas ne baš preterano dobro podnose, svaki u nekoj novoj državi. Kako i zašto je pukla SFRJ?

Sve počinje teškim detinjstvom i gladovanjem u Kumrovecu. Priča o kuvanju svinjske glave s malo brašna i deci koja su polegala s bolom u trbusima, naravno, nije izostavljena. Raskid s religijom, zanat kod majstora Karasija, prvi susret sa socijalističkim idejama, sve su to epizode koje smo mi stariji naučili na Titovim stazama revolucije. Egzotika za uši stranaca. Bolja prošlost. Teška diktatura. Jedna protraćena mladost. Ili pomalo od svega toga?

Sam uspon u hijerarhiji progonjene partije, „herojsko” držanje pred sudom i političko školovanje po kazamatima tadašnje kraljevine, detaljno su opisani. Neke rupe u „siviju”, naročito u moskovskom periodu, objašnjene su osmomesečnim školovanjem u sovjetskim obaveštajnim ustanovama. Tu je Tito izučio ratničke i diverzantske veštine. Ni tada, a ni posle, Staljin mu nije preterano verovao, slao ga je na provere, iskušavao njegovo strpljenje, život je mladom vođi jedno vreme zaista visio o koncu.

Pikanterija ima i nema. Brojne ljubavne veze naočitog bonvivana, čoveka koji je dobar deo svog života nosio lepa odela i bio okružen zgodnim crnkama, opisane su do u detalje. Iz veze s Ruskinjom Pelagijom rodio se nestašni Žarko, heroj sovjetske revolucije, a Nemica Herta Haas podarila mu je Mišu. Boljševička vlast ga je prozivala zbog braka s Lucijom Bauer, koja je tragično pogubljena zbog sumnje za špijunažu. Jovanka je najduže izdržala, sve do nezvaničnog raskida veze 1977. godine.

Mrziti ili voleti Tita, danas stvarno nema preterano smisla. Ogromne žrtve u Drugom svetskom ratu, potresne su cifre od kojih boli glava. Dugo vremena pokušavao je da za partizane uspostavi status strane u ratu, jer skoro da nije bilo ratnih zarobljenika i nisu poštovane Ženevske konvencije. Nemcima su vraćali iznakažene leševe, baš kao što su i oni zauzvrat radili. Drugi su potpisivali izvršenja za likvidaciju umesto njega. Tito je to radio retko. U jednoj prilici, kad je čuo za smrt Radeta Končara, naredio je da se strelja grupa talijanskih vojnika.

Britanci su se dugo kolebali da li da ga podrže. Sam Čerčil se žalio da dobijeno naoružanje koriste uglavnom za borbu sa četnicima, ne i protiv okupatora. Legendarne su finte u pregovorima s istočnim i zapadnim saveznicima, tako da se gerilski način ratovanja preneo i na politiku koju je vodio ceo svoj život. Uvek između velikih sila, nikad potpuno na jednoj strani. Politika osuđena na propast.

I posle raskida s Informbiroom, kad su kreditima i bespovratnim novcem Amerikanci, iz potaje, da ne bi ugrozili Titovu popularnost i autoritet, podržali njegovu vlast, nije bilo uspostavljeno totalno poverenje. Pokret nesvrstanih pokazao se, ne samo iz ideoloških razloga nego i privrednih, kao dobar korak. Ipak, Jugoslavija je bila premala zemlja za tako smele i velike poteze.

Prenošenje savezne vlasti na republike sedamdesetih, opštepoznata činjenica, pokazalo se kao koban potez. Više sudija i arbitar, nego stvarni vođa, Tito je sve više popuštao i sve manje zatezao. To je ujedno bio i početak kraja Jugoslavije.

Posebna pažnja posvećena je odnosima s dve Nemačke, za čije se postepeno ujedinjenje Tito zalagao. Sve je bilo povezano s povoljnim materijalnim sredstvima, dolaskom gastarbajtera, relaksacijom odnosa. Naravno, ne malu prepreku predstavljala je neprijateljska migracija. Bilo je trzavica i s jedne i s druge strane, ne tako velikih da pokvare tada veoma dobre privredne aranžmane. Veliki i redak susret predsednika DDRa i BRDa desio se i 1980. godine, za vreme Titove sahrane.

Dok je bilo inostranih kredita, ideološkog ispiranja mozgova, svenarodnog poleta i bratstva i jedinstva, sve je dobro išlo. Kad je donesena odluka, verovatno za nekim velikim stolom i daleko od Jugoslavije, Titovo delo nestalo je u krvavom sukobu. Još uvek čekamo da vidimo ko će da zasedne na Titovo mesto, jedno ili više njih. I Zapad i Istok nam možda spremaju neku novu shemu. Nikad se ne zna. Na geografskoj vetrometini istorije teško je i živeti i stvarati, a ne umirati. O Brozovim delima i nedelima još će se pisati i raspravljati.

Podeli s drugima