svetlana

Jedno od poslednjih dela srpske književnice bila je knjiga za decu. To ne deluje toliko čudno ako se uzme u obzir da je, čak i u ovoj zbirci od sedam priča, autorka istorijskih romana zapravo nastavila da se bavi istorijom – samo u žanru knjige za najmlađe

Kristina Đuković

Za većinu istorijskih ličnosti koji se pojavljuju u ovim pričama, postoji niz zabeleški koje su ostavili istoričari. Za neke, kao na primer za Svetog Savu – i niz legendi, a za Marka Kraljevića – epskih pesama i narodnih priča. Međutim, ni u jednoj od njih nema podataka o tome kako su se ponašali i čimne su se bavili ovi likovi kada su bili deca. Svetlana Velmar Janković ispravlja ovu ne baš malu omašku nudeći sedam priča o sedam poznatih ličnosti iz naše istorije. Rasvetljavajući, usput, i dogodovštine iz njihovog detinjstva.

E, sada, svako će se zapitati: kako je ta žena to uopšte mogla da sazna i zašto nam baš niko, od silnih stručnjaka, nije rekao te, možda najzanimljivije podatke, umesto silnih datuma o ratovima, zamonašenjima, gradnji manastira i sličnim stvarima?

Odgovor je sasvim prost – niko se nije setio, jer se nekako podrazumeva da je svaki čovek, makar bio velikan, nekad morao nositi pelene. Ili, kako god da se to zvalo u srednjem veku. Sem toga, u našoj istoriji, kao i svuda u svetu, verovatno ljudi i ne obraćaju pažnju na neko dete koje se svima mota oko nogu. Tek ako nešto postigne, a onda se o njemu piše. Ali, onda je već kasno, a slika i video snimaka onda nije bilo da se čovek podseti.

Zato je “Knjiga za Marka” u velikoj meri i zbirka bajki. Istorijskih bajki, da budemo tačni. Svaka od priča je i bajka, jer, naravno, nijednom istoričaru nije padalo na pamet da prati nekakvu dečurliju u srednjem veku i zapisuje šta oni misle i šta im se mota po glavi. Čekali su, kao gospoda, da isti odrastu, pa ako se ispostavi da nešto veliko učine, a onda su o njima i pisali. Zato mi danas znamo o velikanima sve, ali ne znamo baš ništa o tome kakvi su bili kao deca.

Sva sreća pa se spisateljica Svetlana Velmar Janković zabeležila tolike detalje. I to kako? Pa, lepo, kao dovitljivi pisac, čitala je narodne bajke i primenila postupak rekonstrukcije. U pitanju je metoda sličan puzlama: kada imate neke komadiće slike, ali ne i sve, pa ostale nađete pomoću domišljanja. Tako se ona koristila narodnim bajkama, pa i bajkama iz celog sveta iz kojih pozajmljuje motiv pomagača. U pitanju je neka vrsta ortaka koji se samo naizgled našao da pomogne našem junaku kad mu je najpotrebniji. U pitanju je, pogađate, najčešće – životinja, čudotvorna biljka ili neka od magičnih bića iz narodne mitologije kakvi su vile i patuljci. Tako Stefanu Nemanji pomažu mravi, Rastku Nemanjiću jagnje, Urošu Nejakom prozirna ribica, caru Dušanu soko, knezu Lazaru zmija, despotu Stefanu drvo i njegov glasnik, a Marku Kraljeviću, naravno – ždrebac, koji će kasnije postati čuveni Šarac sa kojim Marko deli i muke i zadovoljstva.

Možda zvuči kao da je ta silna flora i fauna pala s neba, ali svaki od ovih pomagača zapravo samo omogućava našim junacima da shvate da je hrabrost, požrtvovanost ili mašta i dovitljivost već u njima samima, samo toga nekako nisu svesni.

Između ostalog, u ovoj knjizi, saznaćete kako su vreme provodili klinci pre interneta, mobilnih telefona, igraonica, čak i pre škola kakve ih danas znamo. Pre tenisa, fudbala, košarke, pre televizora. Da biste ušli u njihov svet, morate saznati šta je to žižak, kako se pravi baklja i zašto se treba plašiti nekoga ko tvrdi da ima prašte!

Zato se “Knjiga za Marka” čita i kao zbirka bajki, pomoćna literatura iz istorije i kao dobra knjiga razvejava onu vekovnu legendu da se velikim i moćnim nastaje preko noći. Zapravo, svaki velikan je nekada, hteo ili ne, morao biti samo klinac. A, “Knjiga o Marku” nas uči da biti mali uopšte nije mala stvar.

Podeli s drugima