instrumentOsmi album eksperimentalne berlinske trojke zatiče članove benda, braću Lipok i Stefana Šnajdera, u društvu žive no wave legende Arta Lindzija, i mahom na nivou najviših muzičkih standarda koji su već ustanovljeni tokom njenog sada već gotovo dvodecenijskog opusa

Marko Nikolić

Švabama se spočitavaju razne stvari: od Naci crnila u koje su svojevremeno zavili čitav svet preko preterane ozbiljnosti do inklinacije ka kiču. Zadržaćemo se na poslednje pomenutom – u odnosu na anglosaksonsku bratiju s obe strane Atlantika, Nemcima je teško ili nikako polazilo za rukom da proizvedu šou biznis sadržaje koji bi svojom šljaštavošću i količinom šljokica mogli da „prismrde“ globalnim standardima sa već pomenutih destinacija.  Kada su igrali na tuđu muziku, nemački krajnji domet jeste bio vašar i… kič. Stvari malo drugačije stoje kada se zagrebe ispod površine. Bilo koji žanr savremene muzike nije zamisliv bez tragova nemačkih šapa, a u nekim slučajevima upravo Nemci su tvorci čitavih muzičkih pravaca.

Nadomešćujući nedostatak marketinške logike i kvaziumetnosti pakovanja ništavila najozbiljnijim mogućim pristupom muzičkoj kreativnosti, najbitnija odlika savremene nemačke muzičke ponude je vanvremenost – snimci grupa Can i Kraftwerk od pre četrdesetak godina i dalje zvuče sveže, brojni „tevtonski“ thrash i speed metal bendovi iz osamdesetih i dalje se razmeću poželjnom ljutinom i brzinom, dok čitava berlinska scena već decenijama na raznim muzičkim frontovima niže trijumfe, dovoljne da se živi od muzike. Uostalom, nisu slučajno Bouvi i Depeche Mode baš tu snimali svoje najbolje albume…

Trio To Rococo Rot dolazi upravo iz nemačke prestonice i nije nepoznanica ozbiljnijim diskofilima. Nastao 1995. od bivših članova grupa sličnog eksperimentalnog usmerenja Kreidler i Tarwater, na talasu nečega što se tada zvalo postrock, ova ekipa je sebi dala zadatak da klasičnu rok svirku prošara talasima tople elektronike u dostizanju novog, meditativnog kvaliteta. I to je, u prekaljenoj ekonomičnoj svirci, nemački pedantno i precizno, sa rafiniranim osećajem za prostor i bilo servirano na albumima koje su širom sveta objavljivale uvažene nezavisne etikete poput Mute i Domino, dok je novu ploču ovog leta objavila lokalna kuća City Slang, sa kojom je grupa već sarađivala krajem prošlog veka.

Četiri godine nakon izvrsnog albuma Speculation, objavljenog posle šestogodišnje pauze od hvaljene ploče Hotel Morgen, jasno je da su se To Rococo Rot (inače palindrom – može da se čita i unazad) izborili za svoja pravila i ritam objavljivanja ploča. Sličan „ospokojavajući“ kvalitet, nasuprot tempu današnjeg življenja, čeka nas i u novih deset tema, među kojima su tri na kojima gostuje Arto Lindzi, legenda njujorške no wave scene i saradnik brojnih alternativnih grupa i izvođača širom sveta, koji svojim smirujućim glasom podseća na Dama Suzukija tokom saradnje sa već pomenutom grupom Can.

Posebno je prvi deo ove ploče, sa kulminacijom u vidu fantastične „krautolike“ vožnje Down in the Traffic upečatljiv – upadaju u uši prekaljenost i sviračka disciplina koja posebno imponuje u živoj bubnjarskoj sili Ronalda Lipoka. Nema srljanja i peripetija tamo gde im nije mesto, što ukupno uzev ima posebno osvežavajuće dejstvo na slušaoca, te je Instrument izuzetan predlog za soundtrack za čitanje i razmišljanje, pošto se njegova nenametljiva, izbalansirana priroda lako stapa sa kamernim ambijentom. Drugi deo Instrumenta svakako je mračniji i za koju oktavu slabiji od prve polovine, no ni u jednom trenutku ne zamara niti razočarava, ako izuzmemo već uobičajeno eksperimentisanje sa zvukovima/strpljenjem pri samom koncu albuma. Ravnoteža je i dalje glavna odlika To Rococo Rot – berlinskoj trojci i dalje uspeva da u novi kvalitet uvežu artizam i nepretencioznost.

Podeli s drugima