Sumrak u bečkom haustoru – Mladen Đorđević


U filmu Sumrak u bečkom haustoru Đorđević sa bavi bečkim gastarbajterima iz Srbije, koji u tom gradu, „iza čijih zidina počinje Balkan”, rade kao taksisti


Đorđe Kalijadis

Mladen Đorđević je svojim trećim filmom još jednom dokazao da je jedan od najozbiljnijih srpskih filmskih autora novog milenijuma. Nije tajna da sam fan i njegovih prethodnih filmova, Made in Srbija (2005) i Život i smrt porno bande (2009). Đorđević je u ovom bezličnom vremenu, u kome vlada određena filmska moda, kako estetska tako i politička, jedan od usamljenijih autora koji imaju hrabrosti da naprave film koji ne želi da se dodvorava publici, političko-fondaškim finansijerima i koji ne vređa inteligenciju gledalaca. To bi svakako trebalo ceniti iznad svega.

Osim toga, Đorđević poput svojih učitelja i duhovnih preteča, Želimira Žilnika i Živojina Pavlovića, snima pametne filmove u kojima konsekventno traga za duhom margine i oniričkim delirijumima njenih protagonista.

U ovom filmu Đorđević sa bavi bečkim gastarbajterima iz Srbije, koji u tom gradu, „iza čijih zidina počinje Balkan”, rade kao taksisti. Darko, Milenko i Goran imaju svoje probleme, svoje dileme, strahove, želje i određena očekivanja. Posećuju vračaru Vladicu, tuguju za zavičajem od kog su se odrodili, a na bečku kaldrmu se nikad nisu navikli. Darko entuzijastično pokušava da se kreativno izrazi putem pisanja za amatersko pozorište. Milenko, mačvanski Rom, razmišlja o povratku u rodno selo i bavljenju stočarstvom i poljoprivredom. Goran, gastos iz negotinskog kraja, sveže oženjen Ruskinjom, pokušava uz pomoć vračare da reši sve svoje probleme i poput junaka iz rumunskog filma Comoara (2015) da pronađe zlato u dvorištu svoje seoske kuće u Srbiji.

Sve vreme na umu su mi bili oni Štulićevi stihovi: „Austrija zemlja teška, za hodače sivih cesta, klasni mir i takve trice, ustajala žabokrečina.”

Muziku je komponovala Janja Lončar, film montirali Milan Jakonić i Basquiera Perrin.

Ovaj film, između ostalog, pamtiću i po tome što je prvi koji sam pogledao u bioskopu posle korona-pauze. Bio sam jedini gledalac u sali. Tako se namestilo. Inače, sve pohvale za ovo malo ali vredno ostvarenje.

Podeli s drugima