Što kupiti za Božić 1968.?
Tek prohujale godine je, na razne načine, obilježena 50. obljetnica od 1968. godine, koju su obilježili studentski protesti, djeca cvijeća, antiratne kampanje, neuspjeli pokušaji demokratizacije (tadašnja Čehoslovačka kao najpoznatiji primjer)…
Zoran Tučkar
Živahna zbivanja su se reflektirala i u popularnoj muzici. U kratkom vremenskom roku od svega tri mjeseca prije Božića 1968. (po gregorijanskom kalendaru) izdano je barem sedam albuma koji bi u svakoj drugoj godini s lakoćom odnijeli titulu „album godine”. Svi oni su bili idealni božićni darovi u vrijeme pred kraj godine. Neki od njih su i sada – ove godine doživjeli su posebna izdanja kojima se obilježava 50 godina od inicijalnog objavljivanja.
Astral Weeks (Van Morrison)
Izdan na točno 25. obljetnicu početka drugog zasjedanja AVNOJ-a, ovo bi bio najbolji album nekog kantautora samo da se dotični ne zove Van Morrison i da ovaj album ne bi bio početak fantastičnog niza kolekcija pjesama. Teško je reći da je ovo najbolji, kad je odmah nakon Astral Weeks slijedio Moondance, a u veličanstvenoj karijeri hiperproduktivni Morrison je snimio još i St. Dominic’s Preview, Veedon Fleece, Avalon Sunset, te još barem tuce spomena vrijednih djela. Astral Weeks je ipak bio poseban, poput Mt Everesta teško osvojiv vrh i poput neke holivudske dive starog kova prožet tajanstvenom i nedokučivom ljepotom. Od ovih se pjesama Morrison udaljivao i vraćao, 2009. je izdao live-album koji je prezentirao Astral Weeks u koncertnom kontekstu, povodom 40. obljetnice izdanja ove ploče. Kako je album snimljen, to je samo po sebi malo čudo, s 23-godišnjim Morrisonom koji je sav sluđen od ideja gladovao da bi to mogao kako-tako snimiti, no kako nije imao dovoljno novaca da cijeli bend uvježba, tako su se neki muzičari ukazali tek na snimanju albuma. Tako Morrison objašnjava da pojedini instrumenti kao da malo kasne na pjesmama, razlog je jednostavan – sami muzičari nisu bili sigurni što treba svirati
The Beatles (The Beatles)
Popularni Bijeli album je poput bujice donio sve od Beatlesa i sve o Beatlesima. Dobro, loše, opako, staromodno, hipermoderno, glasno do bola, tiho do bola, pristojno, bezobrazno, prepotentno i skromno se jedno uz drugo gnjezdi i priča kontradiktornu sliku rocka koji je veći od života i koji naviješta solo karijere kreatora ovog djela. Izdan kao dvostruki album, prva ploča počinje pjesmom Back in the USSR, a druga ploča počinje s Revolution. Slično je i sa zaključnim pjesmama: prva LP ploča završava Lennonovom posvetom majci Julia, u kojoj joj pjeva da ga „oceansko dijete doziva” („oceansko dijete” je Yoko Ono), a druga ploča završava pjesmom Good night – uspavankom za svoga sina Juliana. Lennon i drugovi su se obračunali s ovakvom i sličnom simbolikom u Glass Onion. Tijekom rada na ovom albumu svoje embrionalne verzije su doživjele Let It Be i Jealous Guy, no one su ostavljene za neka druga vremena. Činjenica je da na ovom albumu žanrovski je zastupljeno gotovo sve, osim rapa i elektroničke muzike. Album je nedavno reizdan u svečanoj ediciji i nudi u luksuznijim varijantama obilje različitih verzija poznatih pjesama.
Beggars Banquet (The Rolling Stones)
Obrve moralnih kritičara je podigla pjesma naslova Sympathy For the Devil, no mnogo perverznije stvari su opisane u Stray Cat Blues, kao što je i sama srž nihilizma dotaknuta u No Expectations, ponajboljoj nepoznatoj stvari iz potpisa Jaggera i Richardsa, za koju tvrde da je zadnja pjesma na kojoj je osnivač i uskoro bivši član sastava Brian Jones bio 100% uključen. Na „prosjačkoj gozbi” je još i obrada Prodigal Son, pjesma svećenika Roberta Wilkinsa koja pripovijeda klasičnu priču o „razmetnom sinu”. Salt of the Earth je u naslovu još jedan biblijski citat. Instrumentarij je, za razliku od albuma prethodnika, relativno mali, oslonjen na akustične instrumente uz proplamsaje električne gitare tu i tamo. Od tri najbučnije pjesme na albumu samo je Stray Cat Blues u potpunosti „elektrificirana”, dok su Sympathy For The Devil i Street Fighting Man zapravo akustične pjesme.
I ovaj album ima svoje obljetničarsko izdanje kojim se obilježava pola vijeka grešnih prigoda, bezobrazluka i nihilizma.
Electric Ladyland (Jimi Hendrix Experience)
Moćni trio Jimi Hendrix Experience je bio već u debelom zalasku kao formacija. Kad se presluša Electric Ladyland nije teško uočiti zašto. Na ovoj kolekciji pjesama Hendrix se rascvao kao izvođač. NBA trener Doug Collins, koji je trenirao Michaela Jordana u danima kad se tek probijao kao superzvijezda, imao je taktiku: „Daj loptu Mikeu i makni se s puta.” Ovdje je slično bilo s Jimijem. Ovo je njegov show, on radi što želi, čak i kad obrađuje antologijsku pjesmu Boba Dylana All Along The Watchtower, to učini tako da dotična pjesma postane jedna od Jimijevih najprepoznatljivijih brojeva. Veliku pomoć imao je u članovima grupe Traffic koji su i sami bili izdali remek-djelo, istoimenu ploču nešto ranije nego Jimi ovu dvostruku kolekciju pjesama. Kao što je pjesma Rain Beatlesa, izdana dvije godine ranije, definirala čitavu karijeru grupe Oasis, tako je Hendrixova Crosstown Traffic u dvije minute objasnila što će Red Hot Chilli Peppers svirati 20 godina.
SF Sorrow (Pretty Things)
Progresivni i pastoralni zvuci se izmijenjuju na ovoj kolekciji pjesama. Pretty Things možda nisu tako dobro „ostarjeli” kao Traffic ili Fairport Convention, no ova kolekcija pjesama utabava put rocka prema ozbiljnijim formama, prvenstveno prema rock-operi, ali i prema progresivnom rocku, pa čak i prema freak-folku. Album je nevjerojatno izbalansiran što se tiče inkliniranja prema pojedinim žanrovima, uvijek je „svoj”, nikad ne klizi u klišeje. Izdan između Bijelog albuma i Beggars’ Banqueta, ovaj album je časno pao kao kolateralna žrtva previše izvrsne muzike u premalo vremena.
The Kinks Are Village Green Preservation Society (Kinks)
U vrijeme kad je u modi bila revolucija, pogled u budućnost, raskid s tradicijom, jedan od najvećih engleskih bendova svih vremena snima album o selu, o prijateljstvima koja su davno nestala, o domaćim životinjama, o očuvanju djevičanstva, a usput plaču i zbog ukidanja neprofitabilnih željezničkih linija. Sve to zvuči kao recept za očajan album i projekt, ali – pjevač i glavni autor Ray Davies je sve to opisao s mnogo šarma, topline i zdravorazumskog humora: kad Davies zapjeva: „This world is big and wild and half insane”, čovjeku se istog trena povjeruje da je baš tako, bez obzira što i bez njegove opservacije imamo dovoljno argumenata da ustvrdimo tako nešto. Nevjerojatno je da je Davies na ovom albumu imao dvije pjesme s naslovima Picture Book i People Take Pictures of Each Other – da, čovjek je kritizirao društvene mreže 40 godina prije nego što su postale globalne. Svirka je fantastična, minimalistička, uključena u vodvilj, cabaret i folk podjednako kao i u rock, pjesme su briljantno zaokružene, no u vrijeme šezdeset osme album je slavno propao, danas je po svim kriterijima klasik britanske kantautorske i rock tradicije. I ovaj album ima svoje posebno „poluvjekovno” izdanje.
Traffic (Traffic)
I ovaj je album ispao sretna okolnost između dvije struje koje su vukle na svoju stranu. Hitmejker i gitarist Dave Mason (koji je napisao najpoznatiju pjesmu Feelin’ Alright koju je poslije proslavio Joe Cocker) htio je stvarati pristupačnu muziku, ali frontman, čudo od djeteta, klavijaturist i vokalist Steve Winwood je htio nešto drugo, hrabrije i eksperimentalnije, bliže soulu i jazzu. Flautist Chris Wood i bubnjar Jim Capaldi su bili na Winwoodovoj strani, no na ovom albumu sve njihove razmirice su sjele na pravo mjesto i uveličale ionako impresivno djelo. Album prirodno teče, kao da Mason prije snimanja ovog albuma već jednom nije bio izbačen iz sastava, da bi, u vrijeme inicijalnog izdavanja albuma, opet bio van grupe – po drugi, ali ne i zadnji put…
Naši dani (Grupa 220)
Prvi album u formatu „long-play” ploče na području nekadašnje Jugoslavije također slavi 50. rođendan i također ima svoje obljentičarsko izdanje. Iako se spominje u kontekstu „prvi rock album u tadašnjoj Jugoslaviji”, ne treba zanemariti snagu pojedinih pjesama, prije svega oduljeg komada Negdje postoji netko. Drago Mlinarec, Vojislav Mišo Tatalović, Vojkan Sabolović, Ranko Balen su uz pomoć Branislava Živkovića i Pere Gotovca složili ploču koja je morala biti prijateljski, pozitivno intonirana, s mnogo univerzalnih tema u kojima se ljudi lako mogu prepoznati, jer neuspjeh ove ploče mogao je rocku zatvoriti vrata, ako ne zauvijek, onda bar na neko vrijeme. Možemo misliti što bi bilo da su, primjerice, Rolling Stonesi bili djelovali u Jugoslaviji, i da su kao prvu rock ploču izbacili Beggars Banquet – s WC školjkom na naslovnici i svim onim perverzijama koje se nalaze na albumu. Bez obzira na estetske domete, tako nešto bi rocku u Jugoslaviji zatvorilo vrata. Iako je sve mirisalo na kompromiserstvo, Mlinarec kao glavni autor je uspio postići zlatni rez između svojih artističkih impulsa i pristupačnih muzičkih rješenja. U snimanju su pomogli benevolentni klasičari Pero Gotovac (sin proslavljenog skladatelja Jakova Gotovca) i Branislav Živković (budući član grupe Time). Kao otegotna okolnost Grupi 220 bila je – lokacija. Mlinarec kao zagrebački dečko nije mogao imati istu kolekciju blues, rock i folk ploča poput Boba Dylana ili Johna Lennona, on nije mogao poznavati američke i engleske glazbene idiome, i na koncu – jedno je biti u Londonu na izvoru događanja, gdje je rocku kao umjetničkoj formi tada bilo garantirano mjesto u suvremenoj muzici, a drugo u Zagrebu, gdje su se rock sastavi tek trebali okuražiti da se oprobaju kao autori muzike i tekstova, sviraju se prepjevi, obrade, tu i tamo koja autorska stvar, a Grupa 220 je tada imala dovoljno dobrih autorskih radova za cijeli album. Veliki Indexi i Korni grupa bili su još godinama daleko od svojih prvih dugosvirajućih izdanja.
Iskra je planula, vatra i dalje gori.
Pa nije valjda muzika jedini odabir za to vreme…