(Ne)zaboravljene: Katarina (Đorđević) Milovuk


Koliko je Katarina Milovuk bila uticajna i poštovana, možda najbolje ilustruje čaršijski opis – odmah posle patrijarha


Povodom školovanje ženske dece u Srbiji u 19. i početkom 20. veka (ovde) pomenuta je i prva direktorka te prve Više ženske škole – Katarina Đorđević, kasnije Milovuk. Bila je najobrazovanija žena svog doba, govorila je četiri jezika (ruski, nemački, francuski i engleski) i svirala klavir, gimnaziju i fakultet završila u Rusiji, i imala diplomu nastavnice u rukama. Prava osoba za posao koji je dobila.

Međutim, Katarina Milovuk je pored prosvećivanja žena i stvaranja novog ženskog kadra za škole, bila i prva žena u Srbiji koja je javno zatražila pravo glasa. Treba imati u vidu vreme u kome je živela, jer je smatrano drskošću što se 1898. obratila Sudu opštine Beograda s molbom da joj omoguće pravo da glasa. Još jednom je to uradila, ovaj put to nije bila molba već zahtev Vladi Srbije (1901) da u birački spisak uvedu ne samo nju već i sve žene koje rade i same se izdržavaju, pogotovo one koje pride izdržavaju i porodicu.

Kad je zatražila pravo glasa za sebe, i prvi i drugi put, već je bila udovica bez dece, što je poslužilo predsedniku suda da je oba puta odbije uz obrazloženje da „u časovima dokolice previše razmišlja o jednakosti muškinja i ženskinja”. Kad se prevede, izgleda ovako: besposlena je, pa previše fantazira. Koliko je bila „besposlena” najbolje govore činjenice: bila je direktorka i predavač na Višoj ženskoj školi, napisala nekoliko udžbenika, prevodila književna dela, bila idejni tvorac i jedan od osnivača Beogradskog ženskog društva (1875), urednica prvog srpskog ženskog časopisa Domaćica, osnovala Žensku radeničku školu i Pazar, gde su mogli da se kupe radovi učenica (uglavnom garderoba koju su same šile, osposobljavajući se za samostalan život), 1904. je organizovala nastavu u Višoj srpskoj ženskoj školi u Solunu (tri godine je radila u njoj), bila jedan od osnivača Kola srpskih sestara i Ženskog muzičkog društva… Stvarno je provodila vreme u dokolici!

Koliko je Katarina Milovuk bila uticajna i poštovana, možda najbolje ilustruje čaršijski opis – odmah posle patrijarha.

Rođena je 1844. godine u Novom Sadu kao Ekaterina Đorđevićeva, bila je kći poručnika Jovana Đorđevića, koji je iz tadašnje Austrougarske prebegao u Srbiju i odmah stupio u vojsku. U Beogradu je bio poznat kao Joca Švaba. Isticao se i napredovao do komandanta odbrane Beograda posle bombardovanja grada 1862. Majka joj se zvala Jelisaveta Đorđević.

U vreme kad joj je otac postao komandant odbrane Beograda, vratila se iz Rusije gde je završila gimnaziju (Nikolajevski kurs) i posle fakultetskog školovanja u Odesi položila veliki državni ispit. Srbija se još nije izborila za potpunu samostalnost. Kad se uzmu u obzir okolnosti, deluje neverovatno hrabro i prosvećeno da knez Mihailo Obrenović otvori Višu žensku školu. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da se Državni savet protivio ovoj ideji. Još jednu, za ono vreme ludu stvar učinio je knez Mihailo – za direktorku je postavio 19-godišnju Katarinu Đorđević. Opravdala je poverenje maltene odmah jer se izborila da škola iz prvobitnih neadekvatnih prostorija u blizini Državnog saveta, pređe u sâm Državni savet.

U startu je ustanovila pravila koja su za sve bila ista. Poznato je, na primer, da je ćerku čuvenog i tada moćnog ministra prosvete i profesora Velike škole Stojana Novakovića vratila kući zbog neadekvatne garderobe. Ovaj slučaj dokumentovan je službenom prepiskom.

Njene učenice bile su, između ostalih, i: Draga Ljočić, Draga Mašin, Milka Grgurova, Nadežda Petrović, Maga Magazinović i ostale, čija su nam imena poznata, ako ni po čemu drugom, makar po ulicama koje su po njima nazvane.

Za Milana Milovuka udala se 1865. Pravnik po struci, u to vreme bio je direktor beogradske Realke i profesor istorije, a ostao je upamćen i po tome što je osnovao i bio prvi horovođa Beogradskog pevačkog društva. U svom domu Katarina i Milan često su priređivali zabave i muzičke priredbe.

U penziju je otišla 1893, ali je nastavila da radi: prevodila je knjige. Knjigu Dole oružje baronice Berte fon Sutner, koja je dobila Nobelovu nagradu za mir 1905, Katarina Milovuk je 1900. prevela na srpski, što je bio jedan od prvih prevoda van nemačkog govornog područja.

Samo dva meseca pred kraj života (27. 9. 1913) bila je jedna od govornica u Budimpešti na Kongresu Internacionalne alijanse za žensko pravo glasa.

 

* Ovaj tekst nastao je u okviru projekta (Ne)zaboravljene koji NIJE sufinansiran iz budžeta Republike Srbije – Ministarstva kulture i informisanja. U otežanim okolnostima, s nepostojećim sredstvima i u dužem vremenskom periodu nego što je planirano, na SlovoPresu će povremeno izlaziti tekstovi o znamenitim ženama Srbije zato što je važno ostaviti trag o tim heroinama, šta god Ministarstvo mislilo o tome.

Podeli s drugima