„Moj muž“ i „Nikuda ne idem“ – Rumena Bužarovska (Booka)
Jednostavnošću izraza Moj muž i Nikuda ne idem dostižu najviši nivo komunikativnosti sa čitaocima, i verovatno je to razlog što se ova nimalo laka literatura čita – lako
Milja Lukić
Rumena Bužarovska izuzetno je popularna ne samo u rodnoj Makedoniji već i u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini – s pravom.
Moj muž je mogao da bude nazvan i samo Muž, pa me je ovakav naziv u startu osvojio jer – očigledno se radi o nečemu svakodnevnom, uobičajenom, i pretpostavljala sam da su i priče takve. U stvari, na Rumenu mi je prvo ukazala drugarica od koje uzimam silne knjige jer čita neumorno. Ako se njoj dopada, ne radi se o nekoj balkanskoj Danijeli Stil (sudeći po naslovu knjige), već o obično-neobičnoj ovdašnjoj stvarnosti gde prisvojna zamenica moj deluje ironično, kao i ceo naslov Moj muž. U knjizi govore žene o svom odnosu s muževima u kojima se reflektuje njihov položaj u patrijarhalnom društvu, a ne o muževima kao takvima. U Mom mužu se upoznajemo sa ženama, muževi su tek lakmus-papir za ispitivanje baznosti ili kiselosti sredine.
Sve priče su u prvom licu, ali me je, bez obzira na to, osvojila „objektivnost” jer skoro nijedan lik nije pozitivan, bar ne sto posto. Jedna od žena prati muža u stopu naslućujući da je vara i, naravno, prelazi čak i granicu elementarne pristojnosti. Kraj te priče je komičan (izlazi pobedonosno iz gepeka noseći ašov u ruci), ali i tužan istovremeno. Bar je meni bilo tužno što je pogazila ljudsko dostojanstvo. Dakle, ništa ne vredi što iz pozicije prvog lica shvatate kroz šta prolazi, koliko joj je teško i kako se bedno oseća; na kraju vas nervira i imate (pre)malo saosećanja za njeno stanje i (ni)malo razmevanja za njene postupke.
U jednoj od priča – Lile, najtragičnijoj, strada dete. Čak i u takvoj situaciji, muž ne saznaje pravu istinu kako je do toga došlo. Čitajući shvatate zašto je žena lagala: muž me odobrava da ona posećuje majku, on na to „ima pravo”, žena se s tim „pravom” složila i zato neumorno laže. Pitanje je zašto jednostavno nije prekinula odnos prepun laži. Zato što se podrazumeva da žena sluša SVOG muža. Opet – iako je prvo lice – ne znate da li junakinju da žalite ili da je razumete i (donekle) opravdate.
Od svih, mislim da je u Mom mužu „najjača” priča Geni – nadublja, najteža i najsimboličnija. Inferiornost koja se „leči” bildovanom superiornošću roda i nacije na kraju pada u vodu i udavi se.
Bez obzira na to što svaku od 11 priča iz Mog muža možete da svedete na neku ideju i da jednom rečju objasnite neki od klišea u odnosu prema ženama, kao i nepisana pravila ženskog ponašanja u skladu s vremenom, prilikama i sredinom, mislim da metanisanje nad tim mudrolijama nikako nije glavni adut proze Bužarovske već – njen pripovedački dar. Kao bonus dodajem joj i pridev da piše „muški”, u smislu – jako, bez suvišnih sredstava koji bi gušili priče, a o ženama. I to slabim ženama, ali, izvinite – one su stvarne. Kalamiti Džejn je retkost, bar na Balkanu nije uobičajena pojava.
U Nikuda ne idem ironija je u pričama, a u naslovu je nema. Nikuda ne idem mogla bi da se prevede i kao: Gde god da odem, kao da sam ovde. U sedam priča smešteno je sedam „pečalbara” koji se bolje ili gore snalaze u rajevima Zapada ili se bar dužeći sa Zapadnjacima koji su ovde. Gorki humor u pokušajima da budemo Amerikanci kad odemo u Ameriku ili smo u društvu Amerikanaca.
U priči Osmi mart univerzitetska profesorka je u braku „na aparatima”, živi sa sinom koga ne razume, ali želi da ga isprati u svim modernim shvatanjima. Dobija priliku da učestvuje u projektu američke ambasade, da se približi ambasadorovoj ženi… Naravno, ceo projekat završava se debaklom, ali je završna scena, kad junakinja Vesna izlazi kao da se ništa nije desilo – tragikomična groteska.
Čak i oni koji su u potpunosti uklopljeni u novu sredinu, potpuno asimilovani, kao Sofija i Ivan (priča Meduza), deluju karikaturalno, ali realistično. Na bazi karikature predstavljen je i odnos prema poklonu – vazi, u priči Vaza. Identičan poklon koji i jedna i druga porodica čuvaju kao relikviju, a u stvari je „poklon” skoro uvreda.
Jelena u priči Sisa uklopljena je u novi dom i novu američku porodicu, ali se još uvek koleba da li je „tamo” ili „ovde”, da bi se, po dolasku u Makedoniju, na vest da joj je otac na samrti, ipak uverila da više nije „ovde” a nije uspela ni „tamo” da stane na dve noge. U Čeroki crvenoj junaci još nisu stigli ni da dotkanu celom jednom nogom arizonsko tlo, a već su svojim ponašanjem i stavovima stavili do znanja okolini da nisu za „tamo”.
Problem pripadnosti i kulturna disonanca predstavljeni su kroz galeriju likova i raznorodne priče u Nikuda ne idem. Uopšte, cela knjiga je filovana naizmenično stidljivim suzama i prigušenim smehom. Krajnji rezultat je hvatanje paralele s nekim stvarnim događajima. Svako od nas poznaje makar jednu osobu koja je otišla i makar njih tuce koji bi da odu, izmeste se u neki bolji svet. U prvi mah niko ne razmišlja o emocijama, karakterističnim obrascima ponašanja, ukorenjenim modelima razmišljanja… i to ih na kraju saplete.
Iz ove dve knjige može se izvuči jedinstven utisak: snažno! Neko će reći da je Rumena Bužarovska surova i sirova – nema literarnih ukrasa, nema ni odgonetanja zamršene radnje ali ima drame, nema čak ni traktata o psihološkom profilu likova koji se šetkaju kroz priče, rečenica je jednostavna, nad nekim likovima ćete se zamisliti, neki će vas uplašiti, neki vam se zgaditi… Ipak, to je odlična književnost, odslikava stvarnost, upečatljiva je toliko da nema šanse da se čitalac ne divi njenom pripovedačkom daru. Jednostavnošću izraza dosegla je najviši nivo komunikativnosti sa čitaocima, i verovatno je to razlog što se ova nimalo laka literatura čita – lako.
Ostavite odgovor