Marko Pogačar – Crna pokrajina
Brzo se čita. Sporo ili nikako zaboravlja
Zbirka pesama, nastala „uz potporu“; „Izjava koju sam, 4. travnja 2010. godine u 4:45 ujutro, u pijanom stanju predao službenici nacionalne agencije za knjigu. Bez zapisnika“ – objašnjava možda i kako.
U oči, pa i u uši i nos, ako čitate (u sebi) glasno, upadaju neki detalji. Delovi tela koji iz jedne u drugu stranicu menjaju uloge, pozicije i značenja. Introspektivno. „Povijest“, kao naslov i kao boljka. Kao simptom. Ponavlja se. Isto. Tikva i kruška. Isto.
Sve je, čini se, nastajalo u jednom ili više („Čekanje pjesme“) povezanih ili konzekventnih dahova. Da bi na kraju bilo izrečeno: „ovo su posljednje riječi.“
Nekada je samo grad Sarajevo, imao 20 poeta ovoga kalibra, po hektaru, a danas ih, na celom prostoru od Vardara pa do Triglava, možda nema ni na prste jedne ruke. Pa možda ni, ako uključimo cele prostore „Evro-zone“ i „Organizacije za afričko jedinstvo“.
Na Teslu moramo, naravno, svi da budemo ponosni i da se oko njega otimamo jer: „dalekovodi odvode struju u pizdu materinu“. I ceo svet nam zbog toga svakodnevno izražava zahvalnost i divljenje. (Sarkazam.) I.
„tragika našeg doba.“
I za kraj nekoliko citata vrsnih kritičara prepisanih s omota:
„S Pogačarom si ne samo hrvatsko, već i svjetsko pjesništvo podiže veliku krošnju“ (T.S.)
„najbolja knjiga u podosta zadnjih godina i suvremenom hrvatskom pjesništvu.“ (B.M.)
„Rembo savremene hrvatske i regionalne poezije“ (V.A.)
i vrh vrhova:
„Žao mi je što Kant i Derrida nisu živi. Jer da je živ Kant, vidio bi gdje je griješio.“ (ime recenzenta se ne vidi; preko zalepljena cena)
Živ je Kant! Umro nije.
Moramo se stalno podsećati, ko smo i šta smo i odakle smo. Inače nestajemo dok si rekao keks i Bruno Banana.
Pročitajte ovu knjigu. Vredi. Ali preskočite tekst na koricama. Ne vredi.
Ostavite odgovor