Ljudski udar i umetnost slobodne kreacije – Claire Fontaine (Semiotext(e))


Ljudski udar nije baš najspretniji prevod naziva knjige eseja i predavanja. Možemo reći da se radi o izvesnom „humanom štrajku”, bojkotu ubrzane stvarnosti i povratku pravim i proverenim vrednostima


Darko Doni

Claire Fontaine je umetnica koja je aktivna na međunarodnom planu. Iza pojma „umetnica”, kriju se, od „njenih” samih početaka, 2004. godine, Fulvia Carnevale i James Thornhill. Claire Fontaine je „readymade” koncept, proces koji, najprostije rečeno, od predmeta iz ljudskog okruženja stvara umetnička dela.

Ljudski udar nije baš najspretniji prevod naziva knjige eseja i predavanja. Možemo reći da se radi o izvesnom „humanom štrajku”, bojkotu ubrzane stvarnosti i povratku pravim i proverenim vrednostima. Povratku umetnosti umetnicima i masovnoj publici. Stvaranju mogućnosti da i umetnici mogu od svog rada da prežive, da se izdržavaju, plaćaju hranu i krov nad glavom. Odmor u Sardiniji. Fulvia i James žive u Parizu, tamo su troškovi života izuzetno visoki.

Stranci su svugde oko nas i svi smo manje-više stranci. Naročito u doba kad nas međunarodni kapital žestoko otuđuje od rezultata našeg rada. Pitanje demokratije i njene distribucije, ključno je. Politički pokreti su iz potentnih projekata prešli u impotentno stanje i postali imidž mašinerije koja melje sve za sobom. Claire Fontaine pokušavaju da otvore i to pitanje kroz, kako kažu, povratak produkciji stvarnosti i povratak stvarnosti. Veštačka inteligencija verovatno će na ovu konstatciju da uloži prigovor, ali takvo je stanje stvari.

Levičari govore o razlozima revoltiranosti, desničari o njenim efektima. Tišina zastrašuje i opominje. Umetnici su, kao i ostatak naroda, postali usamljeni. Služenje automobilima, odeći, stanovima, poslovima, strastima koje nam ne dopuštaju da volimo, ukratko rečeno objektima koji postaju naši verni i najbolji prijatelji, ostavljaju sve ljude u dilemi: Da li je sve moralo da ode tako daleko?

Direktna posledica nemira iz ’68e trebalo je da bude nestanak zapadne porodice. To nisu učinili pobunjeni studenti, feministkinje, inteligencija, to je učinio kapital. Cilj „humanog udara” Claire Fontaine je transformacija formalnih socijalnih odnosa na kojima se zasniva bilo kakva dominacija. CF vole i veruju u komunizam, verovatno zato jer su bili relativno daleko od komunizma. Prilično dobro uočavaju anomalije trenutnog stanja stvari. CF žele da promene stvarnost i sadašnjost. Njihove reči zavode, ne bez razloga. Istinska kritika svega i svačega, a i pomalo ljubavi, nedostaju svima nama. Sve što nam se danas servira podleže manje-više neiskrenoj kalkulaciji. Malo je „sredstava” preostalo za duhovnu nadogradnju.

CF poseduju jasan intelekt i svoja dela objašnjavaju kako kuratorima, tako i publici i kritičarima, temeljno i na bazi dela Fukoa, Valtera Benjamina berlinskoga, Godara, Altisera, Agambena, Frojda, Brehta, Marksa, Ransijera, koga sve ne… a sve je to tako daleko od okruženja u kome se sam krećem. Neke stvari ipak pojašnjavaju i približavaju prosečnim i ispodprosečnim mozgovima, a neke druge, kako priznaju, ni oni sami ne (po)znaju dovoljno dobro.

Kažu da „ako nisu sami u stanju da promene aspekte realnosti koji nas najviše pogađaju, žele da nas transformišu u nešto antiasimilirajuće, ne lažno morališuće, i otkriju političku dimenziju ilegalnosti”. „Problem nije represija, problem je strah.” Kako sačuvati zdravlje i ponos istovremeno? Sloboda je najbolja terapija. Život nema cenu i naša tela su naš prvi dom.

Ipak, za umetnike – kuratori su danas sve. Ljudi bez privatnog života, slobodnih dana, praznika, odmora. Kuratori odlučuju šta vredi više, a šta manje. Šta da pokažu javnosti i publici.

Ponekad se umetnici, kako kaže Fuko, približavaju ruskim nihilistima, anarhistima, teroristima u širem smislu, „čija se praksa življenja približava umiranju za istinom”. CF se ne slažu s takvim pristupom, ali ga i ne opovrgavaju.

Sam readymade postupak estetski je objekat bez estetike, postupak čiji su individualni principi takođe neestetski. U svom pristupu CF ne vide ništa revolucionarno, samo nastavak rada pod parolom „ljudskog udara”. Buđenje „uspavanih lepotica” industrijskih predmeta. Produžena fabrikacija već ostvarenog.

Poseban deo knjige posvećen je snazi i potencijalima žena i ženskog roda i, kako kažu, ženskom dominacijom u svetu politike. Tu borba tek predstoji.

I stvarno, na kraju, luksuz je davati predmetima novo značenje i novu ulogu. Dizati im umetničku, materijalnu i svaku drugu vrednost. „Magični materijalizam”. Dobra knjiga, izuzetna, ali…

… ja ipak pokušavam da dišem punim plućima moje pravoslavne religije.

Ne zamerajte se puno bilo kakvim …istima i bilo kakvoj …iji, oduzeće sve što vam znači u životu. Iskustvo uči.

Podeli s drugima