Knjige Jakovljeve – Olga Tokarčuk (Službeni Glasnik, 2017)


Tokarčukova u delu Knjige Jakovljeve ostavlja mnoga pitanja otvorenim. Ostavlja ih i postavlja, a sve u potrazi za „središtem naših života”


Darko Doni

Istorija religija XVIII veka, na prostorima nekadašnje Poljske, Rusije, Istočne Evrope, Starog kontinenta i/ili Otomanske imperije, predstavlja plodonosnu podlogu na kojoj je izrastao Magnum Opus, epohalno i fizički gledano, obilno delo Olge Tokarčuk. Centralna ličnost romana je samozvani mesija Jakov Frank, koji je oko sebe okupio deo jevrejskog naroda i preveo ga, prvo u islam, pa u rimokatoličanstvo. Neofitska grupacija, sa, za sadašnje pojmove rečeno, elementima sekte, tako je sačuvala svoju hiljadugodišnju tradiciju, ali se uklopila i u tada, aktuelne životne tokove, sve u borbi za sigurnošću i miroljubivom koegzistencijom.

U dobro i pametno organizovanoj gomili manje i više povezanih priča, pojavljuju se kardinali koji se kockaju, rabini koji bacaju kletve na sledbenike koji se odriču svoje vere, obični ljudi u potrazi za boljim sutra. Ispričane su i opisane mnoge spletke i političke zavrzlame na dvorovima tadašnjih vladara, mudro i univerzalnim idiomom.

Jezik Tokarčukove krcat je elementima i izrazima karakterističnim za doba radnje, ali nije ni na jedan trenutak naporan, naprotiv, kristalno je jasan. Sve je to plod sedmogodišnjeg spisateljskog truda i istraživanja. Ipak, ponekad, naročito ako se čita s dužim prekidima, može lako da se ispusti poneka nit u galimatijasu likova i događaja.

Neke su stvari, poput Jevreja koji na lomači pale Talmud i svoje simbole, a zna se koliko je jaka vera kod njih, prosto neverovatne, da se čini da je sve to izmišljeno, fikcija. Fikcija zaista postoji, ali i istina često zna da bude za ne poverovati. Jedan drugi, stariji samozvani mesija, Šabataj Cvi, pojavljuje se kao prethodnik velikih strujanja i trvenja unutar najstarijeg monoteističkog puka. I sve to ima večan ton, podseća na ne tako davna vremena kad su npr. u jednoj sličnoj situaciji, pogubljeni i u vremenu izgubljeni vojvođanski kolonisti sahranjivali časni krst. Svi narodi imaju svoje svetle i mračne momente. Niko nije operisan od istorije.

Upečatljiva je i dokumentarna scena kad se poljski paori brutalno bune protiv svojih jevrejskih sunarodnika zbog sumnje da su ovi iz svojih religioznih uverenja usmrtili jednog njihovog dečaka. Taj događaj je uveliko doprineo viševekovnim, ionako ne baš najboljim odnosima i nepoverenju prema proganjanim ljudima s tragičnom „karmom”. Potonja istraživanja pokazala su da se radilo o nesrećnom slučaju.

Velika su iskušenja i u svetovnom i u duhovnom životu. Tokarčukova otima jedno vreme od zaborava i predaje ga u ruke široke publike koju ne zanima jednodnevni spektakl, nego kako da budućnost izgradimo boljom i izvesnijom za nas i naše potomke. U njenom istraživanju prošlosti toliko je univerzalnih faktora, da ne možemo da se otmemuo utisku da često njeno vreme stoji ili veoma usporeno teče.

Sveto trojstvo kao univerzalno načelo, veoma je praktična dogma i njeno sledbeništvo veoma je brojno. Druge veroispovesti nemaju takvu sreću, ali su u svakom slučaju istinsko bogatstvo i kolorit sveta koji se sužava i koji danas biva sve manji i manji.

Tokarčukova ostavlja mnoga pitanja otvorenim. Ostavlja ih i postavlja, a sve u potrazi za „središtem naših života”. Velike su to misli, u knjizi uz koju dani prolaze tako brzo, a razlika između njih čini se sve manje i manje vidiljivom. Ponavljam, kod nje vreme stoji. I lepe su to nedoumice u kojima nas ostavlja. A njena nedavna Nobelova nagrada, isto kao i ona pravdoljubivoga Petera Handkea, zaista, više je nego zaslužena.

Podeli s drugima