Jethro Tull: Prestari za cajke, premladi za „onaj svijet”

---

Kako je bilo na kocertu Jethro Tull u Zagrebu, dan ranije nego u Beogradu

---

Zoran Tučkar

Gledano iz sadašnjeg vremenskog trenutka, teško da će grupe kao Jethro Tull postojati u budućnosti. Ne zbog neumitnog starenja Iana Andersona i drugara, nego zato što je 13. 10. 2018. u Maloj dvorani Doma sportova u Zagrebu profil publike bio „od 35 do 350 godina” starosti, tako da je teško zamisliti da će naredne generacije imati živaca slušati progresivne blues-folk-rock simfonije, maštovite gitarske solaže i nepredvidive upade na flauti glavnog autora i pjevača Iana Andersona.

Nakon pet godina hibernacije, Ian Anderson se odlučio opet reaktivirati pod imenom Jethro Tull da bi obilježio 50. obljetnicu izdavanja albuma This Was, debija grupe. Koncert je bio pravi obljetničarski, prošaran video izjavama bivših članova i poznatih fanova grupe, između ostalih, pojavljuju se Tony Iommi (nekadašnji član ranog Tulla, poslije alfa i omega Black Sabbath) te Slash iz Guns’n’Roses. Zna se da je Nick Cave veliki poštovatelj grupe Jethro Tull, jer jedan od njegovih sinova nosi ime Jethro, no on nije bio uključen u video poruke.

Set lista je uključivala ono najpoznatije i najcjenjenije od grupe: u cca dva sata (s pauzom od cca 15 minuta) bend je svirao pošteno, neumorno i sa srcem, a Ian Anderson se, unatoč poodmakloj dobi, junački držao.

Dramaturgija je bila postavljena na način da se kretalo od pjesama nadahnutih britanskim folkom, a kraj je bio obilježen progresivnom rock tutnjavom (npr. Aqualung). Too Old To Rock’n’Roll, Too Young To Die je zvučala gotovo kao zloguko proročanstvo, no i bez nje nije teško vidjeti da živimo u vremenima koja se mijenjaju s loših na gora. Uostalom, pjesma je stara 42 godine, prenosila se s generacije na generaciju.

Čini se da se opus Jethro Tulla nije uhvatio među mlađom publikom, barem ako gledam okupljene u Zagrebu u Domu sportova. Publiku bi, pomalo grubo, mogli opisati stihovi pjesme 68 Branimira Štulića:

Što da radim bez akcije po čitav dan

Moje društvo za šankom ordinira od 19 do 22

ono niti eksa niti galami

zuri u prazno i truli

S druge strane, Jethro Tull je moćan argument onima koji smatraju da je nekad popularna muzika bila bolja – nevjerojatno je da je sastav koji je izvodio pjesme kompleksnih struktura bio komercijalno vrlo uspješan. Od kraja šezdesetih pa do sredine devedesetih, fanovi su mogli računati da će gotovo svaki Tullov album bar neko vrijeme provesti u prvih trideset na top-listama s jedne i/ili druge strane Atlantika.

Muzika se na koncertu u Zagrebu konzumirala „starinski”, bez žamora u publici, pljeskalo se i na kompleksnije ritmove kakvih Tull ima napretek. Ian Anderson je uspješno odrađivao svoju ulogu konferansjea i pjevača, i na žalost fanova, u gotovo svemu se osjetilo da je ova turneja možda posljednja ovakvog kalibra za Jethro Tull. Mnogo je toga bilo okrenuto prema „boljoj prošlosti”, zahvalama bivšim suborcima, a i Anderson u intervjuima sve češće spominje riječ odmor.

U vrlom novom svijetu pop i rock muzike nema mjesta za lude dijamante kao Ian Anderson, koji će često komponirati pjesme različitih, međusobno neobično povezanih struktura i koji će u svakom momentu ostavljati dojam da ih zanima samo i jedino umjetnost koju stvaraju. Ali, opet, ako je Štulić rekao da će se 1968. vratiti opet, tko sam ja da mu proturiječim.