gazda_dario_jurican

Kraj filma sam dočekao u strahu jer ne vjerujem da će se Dario Juričan provesti bez sudskih tužbi, bez obzira na to je li u pravu

Zoran Tučkar

Neću ići s tobom gledati film, to mi je previše realnosti − u startu je otklonio poziv na projekciju filma Gazda moj dragi prijatelj.

S druge strane, interesenata za realnost je bilo mnogo, ne sjećam se kad je u Zagrebu posljednji put bila ovakva strka za dokumentarcem hrvatske proizvodnje. I to sve samo uz pomoć dobrih ljudi (donatora), nevelikog budžeta, gerilskog marketinga (nije se imalo novaca ni političke volje za pravi marketing) i čelične volje (film je kreirao tri godine) Dario Juričan je sklopio dokumentarac koji ostavlja svakakve emocije kod gledatelja.

Film Gazda nije film o Ivici Todoriću, nego osamdesetominutna ekspertiza kako je nekim ljudima omogućeno da, uz nekoliko odabranih političkih sponzora, uspiju steći mnogo više nego što možemo zamisliti, i povremeno, ne bez miga vladajućih, zakone i pravila Republike Hrvatske rastegnu kao žvaku. Paradigma naglo obogaćenih hrvatskih familija je slična: počinje kao serija Prosjaci i sinovi (s Radetom Šerbedžijom u ulozi života), a završava kao Glembayevi (s Enom Begović u ulozi života).

Početak radnje su šezdesete godine 20. stoljeća, kad nadobudni privrednik Ante Todorić, otac Ivice Todorića, napreduje s firmom Agrokombinat, koji će poslije postati Agrokor. Početkom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća Todorić stariji odlazi u zatvor zbog privrednog kriminala (optužbe za nacionalizam mu nisu dokazane), a dio posla preuzima sin Ivica Todorić. U jednom trenutku Ante Todorić govori rečenicu pomalo neuobičajenu za tadašnji društveni sistem: „Ne zanima nas usporedba danas u odnosu na to kakvi smo bili prije pet godina, nego nas zanima usporedba nas s konkurencijom.” Tridesetak godina poslije, Todorić mlađi će priznati TV kamerama kako je monopolist, odnosno − nema konkurenciju.

Kroz film nas vodi sam narator i redatelj Dario Juričan koji priča priču o svom ocu Ljudevitu Juričanu, rođenom gotovo u isto vrijeme kad i Ivica Todorić, završio istu srednju školu kad i Todorić, iste godine postao otac kao i Todorić, zaposlen kao poslovođa u Konzumu isto kad i Todorić. Pogađate, Ljudevit Juričan nije svojoj familiji ostavio imetak kao Ivica Todorić.

 

 

U konstrukciji filma Juričanu mlađem je pomogao članak Državni prijatelj br. 1 Saše Paparelle. Najzanimljiviji dijelovi filma uključuju otvaranje velikog Konzumovog trgovačkog centra bez građevinske dozvole (s upečatljivim kadrovima s Ankicom i Nevenkom Tuđman u prvom planu), razgovor s Vladimirom Šeksom (on je otprilike Franji Tuđmanu bio ono što je Kardelj Titu), te situaciju sa sindikatima. U razgovoru sa Šeksom doznajemo kako su aljkavo i selektivno državne institucije radile svoj posao, a kod predstavnika sindikata vidimo kako su napredovali svi oni koji su u pregovorima s Todorićem bili susretljivi i nisu pravili probleme. Film se prisjeća afere s Jutarnjim listom, koji je 2005. objavio informaciju nepovoljnu po Todorićev koncern Agrokor, koji je promptno stopirao sponzoriranje tog lista. Tri tjedna nakon tog incidenta, isti je list objavio informaciju povoljnu za Agrokor, i suradnja se nastavila, no to je bilo oštro upozorenje za kompletnu medijsku scenu.

 

 

Valja spomenuti da je Juričan zadržao pristup da se čuje i druga strana. Između ostalog, poslao je upit da intervjuira Todorića, no to mu nije pošlo za rukom. Niti u jednom momentu Juričan ne ide u ostrašćeni aktivizam, nego zadržava gospodsku distancu i prikazuje višeslojnost Todorićeve ličnosti. S druge strane, treba reći da je Juričan dao prostora sugovornicima koji imaju drugačije stavove. Mnogi će u Todorićevu obranu stati i reći da čovjek zapošljava i daje ljudima sigurnu plaću, no da parafraziram Benjamina Franklina − Svaki onaj koji je radi svoje sigurnosti spreman žrtvovati vlastitu slobodu, ne zaslužuje ni jedno ni drugo.

Pri kraju filma slušatelj ne ostaje s pitanjem Kako je gazda to postigao? nego Tko mu je to omogućio?. Nije problem u Ivici Todoriću, već u državnim sustavima kontrole jer, ruku na srce, kao što se nogometaš ne buni kad njemu u korist sudac svira nepostojeći penal, ili kad sudac protivniku ne svira penal koji se vidi iz aviona, ne možemo očekivati od poduzetnika da se buni kad mu nadzorne kontrolne agencije nešto poklone. Muž nekadašnje šefice Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, koja je svojevremeno odlučivala o Agrokoru i izdala za Agrokor povoljno mišljenje, radi ili je radio upravo u toj firmi. Siguran sam da nije nazadovao.

Kraj filma sam dočekao u strahu jer ne vjerujem da će se Dario Juričan provesti bez sudskih tužbi, bez obzira na to je li u pravu. Istini za volju, ovakve dokumentarce treba snimati i gledati jer najbolje i najbogatije države na ovom svijetu su one kod kojih su svi jednaki pred zakonom koji se dosljedno provodi, a najgore, odnosno najsiromašnije su one kod kojih postoje svete krave i privilegirani, kao i zakoni koji se ne provode ili selektivno provode. Isto tako, najbolje i najkonkurentnije firme dolaze iz uređenih država pred čijim zakonima su svi jednaki. Iako je Juričan umnogome kritičan prema hrvatskom poduzetništvu, on nije protiv poduzetnika, nego na poziciji da se sistemi državne kontrole još bolje urede, da postanu ekspeditivni i efikasni. Time će cijelo društvo profitirati.

 

Podeli s drugima