Forenzika Itake (Laguna) – Vule Žurić


Posebno je efektna priča Forenzika Itake, gde u prvom planu kroz sudbinu Leke Rankovića svedočimo kraju jedne ere. Odbačen od partije i Tita za koje je sve dao, odstreljeni Leka ne može da se snađe u najjednostavnijim ljudskim situacijama


Darko Doni

Junaci romana i priča Vuleta Žurića promenili su mnogo lokacija i adresa. Putovanje u nastajanju, još od davne 1991. godine i nagrađenog debija s Umri muški, pa sve do Zlatnog suncokreta za roman Pomor i strah 2018. godine. Kolekcija pripovedaka Forenzika Itake kreće iz jednog toplog stana u centru Sarajeva iznad čuvene „Sve je Kinoteka“ i 52. ulice na Menhetnu, koja je bila centar džez scene između 1930. i 1950. godine. Originalne i efektne rečenice, na neki način i dan-danas zaštitni znak ovog majstora kratke, ali i duge forme, vode nas kroz radnju koje često i nema. Dakle, kroz apsurd ljudskog postojanja u koji nas sve iz generacije šezdeset i neke uvodi veliki sovjetski pisac Danil Harms, pre svih. Iako smo tada bili mladi i ne toliko zreli da shvatimo da su neduge igre reči Harmsa nastajale u strahu da njihov stvarni smisao bude otkriven od vlasti i da su opisivale nestanke ljudi koji su se stvarno dešavali. Mi smo im davali druga, bezazlenija i srećnija značenja. „Mnogo toga je kružilo.” Kružilo dok sam Vule nije postao glavni junak tih Dvaju godina samoće.

Krenuo je izbežno neizbežni građanski rat i naglo odrastanje U krevetu sa Madonom praćeno Valcerima i snošajima. Život u izbeglištvu, sive slike zemlje koja se muči pod sankcijama, pa Stonsi koji se s televizijskog ekrana sele „na verandu”. Kruženje se nastavlja s Katenačom iz 2011. Seli se prema istoku, gradu Pančevu i južnoj srpskoj pokrajini. U Prvi svetski rat, pa i ono posle, u skrivenu Tajnu crvenog zamka. Junaci su sada pisci, a među njima, u centru, i sam Vule, pisac među piscima, piščev pisac, ultimativni pisac. Razmenjivanje recepata s velikanima pisane reči.

Na samim počecima, Vuletove rečenice bile su u ravni mikrokosmosa, ponekad ultrakratke priče za sebe, povezane tačkama i velikim slovima. S vremenom, spajaju se, ponekad kroz duge meditativne dijaloge, nekad slučajno iscepane resice razgovora u javnom prevozu ili, kao što je to slučaj u priči Mladić na Tasosu, iz jednog podužeg putovanja autobusom na jug, u Grčku. Pisanje postaje organskije i rečenice se ponašaju kao organi jednog velikog i kompleksnog tela. Rečenice dišu jedne u drugima. Snabdevaju se međusobno krvlju i svežim vazduhom.

Posebno je efektna poslednja, nova priča Forenzika Itake, gde u prvom planu kroz sudbinu Leke Rankovića svedočimo kraju jedne ere. Odbačen od partije i Tita za koje je sve dao, odstreljeni Leka ne može da se snađe u najjednostavnijim ljudskim situacijama, bar postavka teze. Bivši čovek moći, nemoćan u svakodnevici običnog smrtnika. Iako dokumentacija kaže da se sve to desilo davne 1966. godine, sama konstrukcija priče danas može da se smesti u širi kontekst, pa i u današnje doba. „Tito” kao predsednik velikog internacionalnog industrijskog koncerna smenjuje „Leku”, potpredsednika i svog najvećeg konkurenta za vlast u „firmi”. Nešto što se na Zapadu dešava skoro svakodnevno i što možemo da čitamo između redova u ekonomskim nedeljnicima. Na tim visinama teško se diše. „Socijalizam po meri čoveka” i još više po meri malih i velikih diktatora na čelima privatnih firmi.

Vule zna da ubode i kad ne gađa u sredinu mete. Nekad su te periferne utakmice između Sloge i Jedinstva nerešene, ali nikad ne gube smisao i onu duboku notu humanosti koja nam s godinama i iskustvom sve više nedostaje. Vera u ljude. Vera u zlatnu kapljicu dobre pisane reči s ovakvim autorima nikad neće da nestane.

 

Podeli s drugima