Energokinetički gambit (EKG) – Ivan Điković (Prometej): Pretnja sintetičkog osmeha
Nekakav oblik realnosti iz Energokinetičkog gambita može da nam se dogodi veoma brzo i pomislićemo: Pa kasno je da bilo šta učinimo da to sprečimo
Igor Rill, istoričar umetnosti, dugogodišnji glavni urednik National Geographic Srbija, sada zamenik glavnog urednika Politikinog Zabavnika
Redovi koji se pojavljuju pred vašim očima nastajali su simultano s bezbrojnim drugim tekstovima u istom trenutku, širom sveta. Uglavnom udobno, negde lako, negde teško, a skoro izvesno svi se pišu za računarima, koji su, takođe, skoro svi već na mreži. Teme su im različite, motivi raznovrsni, a trenutak zajednički. Taj trenutak nije nekakva konvencionalna jedinica vremena – to je trenutak u kome je svet okrenut naglavačke (godina je 2022, pandemija nije iščezla, a nove pretnje kucaju na vrata čovečanstva). U kakofoniji medijskih izveštaja izdvaja se vest o razgovoru Guglovog inženjera i četbota LaMDA (Language Model for Dialogue Applications). Veštačka inteligencija ravnopravno razgovara s inženjerom, saopštavajući nade i strahove koje deli s ljudima. Da li prepoznaje obrasce i reprodukuje informacije pokupljene s mreže ili možda povezuje svoje neuronske mreže na način sličan našem? Među posledicama su mnoga pitanja i mnogi odgovori već zasejani na polja budućnosti. Nesumnjivo, setva je na plodnom tlu, ali letina će zavisiti od nepogoda i naše sposobnosti da opasnosti prepoznamo i odagnamo. Tjuringov test već je doživeo turnijeovsku (po Mišelu Turnijeu, francuskom piscu) „zlokobnu inverziju“.
Može li se o Đikovićevom romanu govoriti kao o opomeni? Svakako, kao što književnost i jeste opominjuća. No, dublji narativni slojevi nose drugačiju informaciju i prodorniju zapitanost – o postojanju, o onome što sam pisac definiše kao binarno stanje večnog postojanja, mahnitost i katatonija, čak i bez obzira na to o čijem se postojanju govori. Iako zahvalan za tumačenje u filosofskom, ontološkom ključu, na dugoj skali mogućih učitavanja ovaj roman poziva na antropološki pristup u dva svoja ključna potkonteksta – tehnološkom i identitetskom. Oba elementa vešto se prepliću, utiču jedan na drugi i grade novu prostorno-vremensku celinu s uticajima koji su višesmerni u posledicama na sociološke kontekste.
Nekakav oblik realnosti iz Energokinetičkog gambita može da nam se dogodi veoma brzo i pomislićemo: Pa kasno je da bilo šta učinimo da to sprečimo. Aktuelizacija i referenci na naše doba, u lokalnim i u globalnim okvirima, naravno ima, nekih očiglednih nekih manje primetnih, ali potka, čini mi se, tkana je iz rečenice: „Demokratiju nisu ugasili nikakvi predvidljivi negativni dijalektički ishodi. Demokratiju je do trivijalnosti dovela informatička i komunikaciona revolucija.” Zvuči kao poziv na akciju, u onoj meri u kojoj želimo da ostanemo humani, bez obzira na to što bi neki drugi bivstvujući entiteti u romanu to okarakterisali stavom Samo arogantno i licemerno biće poput čoveka može ime sopstvene vrste da koristi kao sinonim za milosrđe.
Budući svet hiperstvarnosti, ustanovljen, iz naše današnje perspektive sasvim mogućom tehnologijom, verodostojan je. S kaleidoskopski vešto uklopljenim zvaničnim formama nekadašnjih izveštaja sa mogućim ishodima daje neophodnu sugestivnost, književnu i jezičku utemeljenost, čak toliko da zaliči na moguću skrivenu realnost. U Markesovom kultnom romanu Sto godina samoće čitalac živi u Makondu, zajedno s Buendijama, noseći njihove ožiljke još neko vreme otkad zaklopi poslednju koricu. Isti utisak delim i nakon čitanja Đikovićevog romana.
Ostavite odgovor