Downliners Sekt – Silent Ascent (Infiné)
Hrabro mešanje unutar elektro svetova, za sada bez epohalnih rezultata. Katalonski duet kadar je da rafinira teksture gustog tkanja i postavi autentično svoj mračnjikavo-optimistični ambijent. Fale samo jače trake
Marko Nikolić
Steže vas oko grla? Niste jedini.
Electro dvojac iz Barselone se posle šest godina pauze (sečene povremenim EP izdanjima) u prvoj polovini ove godine oglasio svojim trećim studijskim izdanjem sa jasnom namerom da iz životne nelagode iscedi artefakt kojim će audio-sladokusci biti na estetskom dobitku. Njihova elektronska pulsiranja brižljivo su skrojena tako da iz različitih globalnih tradicija ove vrste zvuka posluže kao štake uz koje će se na pete propeti novo čedo. Apotekarska čistota postupka otkriva mukotrpnost ovog rada – Silent Ascent nije ploča zanosa niti fiksacije već duboko promišljena i brižljivo detaljisana studija u domenu vajarstva zvuka. Isprva se čini da su Downliners Sekt najbliži houseu izrazu, no on ubrzo uranja u techno monolit. Žanrovske mutacije se na tome ne završavaju: rudimentarni i nepravilni garage beatovi podsećaju na hod čoveka sa povređenom nogom i hroničnu urbanu tahikardiju.
Nije to daleko ni od mračnjački potmulog, DUBokog „vajba“ ambient vedeta etikete Modern Love (Andy Stott i Demdike Stare padaju najpre na pamet), a neko mlađi od potpisnika ovih redova taj segment katalonske ponude bi sigurno pripisao dubstep sazvučju. Krajnji domet prelakirane ostrvske starudije je ipak stvaranje osećaja komfornosti („vazdušastosti“) u alijeniranom urbanitetu, dok relativno novije techno radove vredne pažnje (recimo Recondite ili Black Dog) krasi donekle sličan (mada svedeniji i ubojitiji) komentar duhovne praznine gradskog obitavanja. U rukama Downliners Sekt obrće se vrednosni predznak ovih (nimalo veselih) tendencija koje se pretvaraju u pozive na međuljudski dodir i društveno zajedništvo. Ova organska odlika najveća je vrednost ove ploče i glavni razlog zašto se na nju skreće pažnja – konstatovanje otuđenosti nije isto što i pristajanje na nju!
Silent Ascent je ipak predugačak album; traje duže od 60 minuta i na njemu se najizrazitije gubi nit kada autori pokušaju da nadograde svoj brižljivo stvoreni ekosistem njegovim napuštanjem, što je u ovom trenutku za njih ipak preveliki zalogaj. U toj ekskurziji ne dolazi se do novih teritorija te finiš ploče protiče u znaku vraćanja „u kućicu“, čime postaje jasno da Downliners Sekt imaju još prostora za istraživanje i pročišćavanje. Na to treba dodati i zamerku manjka impresivnijih tema, čime se može staviti tačka na izlaganje o ovom albumu.
Steže vas oko grla? Znači da ste i dalje živi.
Ostavite odgovor