Čekam kad ću da porastem


Dobrosav Bob Živković, najpoznatiji ilustrator u Srbiji, skoro svakodnevno nam podari po neku ilustraciju, prepoznatljivu po stilu, po pravilu duhovitu, često poučnu i uvek – smislenu


Od 2. do 23. oktobra u Muzeju primenjene umetnosti biće izloženo oko 1.500 radova Boba Živkovića. Svojevrsna retrospektiva dugog i plodnog ilustratorskog rada na knjigama, u časopisima, dizajnerskim zadacima, crtežima za svoju dušu… Na glupo novinarkino pitanje da li crta svakodnevno, odgovara: „Šta bih drugo radio?”

Spremate novu izložbu. Koja je po redu? Po čemu se razlikuje od prethodnih?

Ne znam koliko sam imao izložbi. Počelo je 1985. u Beogradu, pa Skoplju, Zagrebu, i za ovih skoro 40 godina verovatno ih ima stotinak. Sve izložbe do sada bile su u vezi s nekim događajem: festivali fantastike u nekom gradu, promocije knjiga, dani komedije, dečjih prava… Bile su tematski ograničene i najčešće zavisile od mogućnosti dobrih ljudi koji ih organizuju da nađu prostor i novac. Ovo je prva velika, sveobuhvatna izložba, iza koje je stala država. Ovog puta nije kafić ili neki hodnik doma kulture, nego sam okupirao ogroman muzej Primenjenih umetnosti. Izložba može biti zanimljiva jer pokriva sve, od početaka u naučnoj fantastici, Monolita, Znaka Sagite, preko Tolkina pa do Tik-Taka, Zeke, kroz deceniju rada u Politikinom zabavniku do revolucije koju je u knjigama za decu napravio Kreativni centar. Čini mi se da će na izložbi biti uspomena iz detinjstva bar tri generacije ljudi.

Imate li omiljene teme?

Nemam. Ono što sam već radio, to je kao susret sa starim prijateljem, prilika da se podsetimo, da stare priče opet prepričamo, malo drugačije, nakićenije, pokušavajući da nanovo budemo zabavni. Nove teme, ma koliko neobične i strane bile, liče na susret s novim ljudima, kao priča koju nikad nisam čuo. Svaku novu temu ili znam i volim ili se radujem da je upoznam.

Prva velika, sveobuhvatna izložba, iza koje je stala država. Ovog puta nije kafić ili neki hodnik doma kulture, nego sam okupirao ogroman muzej Primenjenih umetnosti

Šta vas najviše inspiriše?

Novi svetovi, snovi, igra. Nisam dobar s dokumentarnim crtežom, s prikazivanjima stvarnosti. Tu me uvek pobedi Dnevnik ili neka fotografija. Tačnije je – manje laže. Volim kad neko otvori vrata, kad ugledam novi svet, zapanjim se, zapitam se, oduševim i probam da se pridružim i uklopim.

Čekam kad ću da porastem

Da li više volite da ilustrujete knjige ili da radite pojedinačne ilustracije?

Pojedinačni crteži su mi mnogo draži. Teško je da zamisliš šta pisac piše, da u glavi vidiš svet i da rešiš kako da to prikažeš crtežom. Kad jednom nađeš tu priču, kad je staviš na prvi crtež, najveći (problem) zadatak je rešen. Tad već počinjem da razmišljam o novoj knjizi, a čeka me još 16 puta da docrtam ono što sam već rešio.

Kad ste otkrili da ćete biti ovo što ste danas? Da li crtate oduvek, „od deteta, iz pelena”?

Crtam oduvek. Nikad nisam ništa drugo radio, nikad se nisam drugačije igrao. Crtanje mi je bilo igra, crtao sam na svim drugim predmetima u školi, crtao sam dok su deca bila na fizičkom. Ne mogu da zamislim da bi od mene bilo neke koristi da su mi oduzeli olovku. Kosmos je za mene imao samo jedan zadatak: da mu nešto nacrtam.

Svaku knjigu sam radio s ljudima koje volim

Kakvo vam je bilo detinjstvo?

Evo ga, traje, pozdravlja vas. Imam sreće, pa sam ceo život okružen ljudima koji me paze i maze: menjaju mi osigurače, plaćaju struju, voze i dovoze, govore da pazim kad prelazim ulicu i da treba da se uozbiljim, tako da ja nikad nisam morao da odrastem, nikad nisam morao da prestanem da se igram. Najozbiljnija stvar koju radim jeste da crtam gluposti. Kad me to zamori, čitam stripove, knjige ili igram igrice, i čekam kad ću da porastem.

Čekam kad ću da porastem

Opišite svoj razvojni put ilustratora.

Nema mape puta, nema recepta. Kad sam ja završavao školu (skoro da) nije bilo ilustratora. Lidija Taranović i ja smo izmišljali svoje zanimanje, svoje obaveze, svoj posao. Najveći problem je bio da ubedimo ljude da je „ilustrator” zaista neko zanimanje. Danas je drugačija slika, konkurencija je velika, mnogo ljudi crta, i to crta savršeno, treba se izboriti za svoje mesto pod suncem.

Vaše ilustracije su veoma duhovite. Da li više volite da zasmejete ljude ili da ih zamislite? Ili jedno podrazumeva drugo?

Kad gledate neki crtez, neku knjigu, vi već o tome razmišljate. Ja vam crtežom nudim svoje rešenje. Smeh je lek. Protiv nevolja i protiv zla. Zlo nema duha, ne zna za smeh. Nema većeg otpora nevoljama nego nasmejati se, ne dopustiti da vas slome.

Ne slušajte šta vam drugi poručuju. Gurajte po svome. Ja sam imao trojku iz likovnog, sedmicu na akademiji (to je mnogo loše), dva puta su me odbijali u udruženju. To me nije sprečilo da uživam u crtanju i da imam gomilu ilustrovanih knjiga i deset puta toliko časopisa.

Šta vas rastužuje?

Odlazak voljenih ljudi. Bilo bi lepo da prvo ja odem, pa posle nek rade šta kome padne na pamet.

Da li se nečega bojite?

Ljudi, naravno. Imamo divne ideje o humanosti, o miru i pravdi, ali istorija je puna Zveri. Malo po malo pa se Zver pojavi i negde u vestima. Potrebne su redovne vakcinacije protiv fašizma i drugih gluposti.

Šta vam pričinjava najveću radost?

Knjige. Svaka knjiga je novi svet, novo putovanje. Knjige su zgodne da se u njih pobegne od nevolja, od dosada, od nervoza. Postoje knjige koje koristim ko terapiju – kad sve loše ide, otvorim knjigu, pročitam „u jednoj rupi u zemlji živeo je hobit” i sve bude opet OK.

Čekam kad ću da porastem

S kim najviše volite da sarađujete?

To se vidi po „mojim” knjigama. Jasminka Petrović je kao moja pametnija sestra, savršeno se dopunjujemo, slični smo, samo ona ima deset puta veće srce. Jelica Greganović je smešnija, mudrija, jača od mene, i sa svakom njenom knjigom se borim da je nadmašim u humoru ili igri (još nisam uspeo). Da bih radio neku knjigu, prvo mene autor mora da oduševi. Svaku knjigu sam radio s ljudima koje volim.

Koji medij vam najviše odgovara?

Ja sam ilustrator. Ja pričam priče, a najlakše mi je, najviše sam navikao da to radim crtežom. Pretpostavljam da bih mogao animacijom, možda pesmom ili baletom, ali mrzi me da se pod stare dane učim novim trikovima. Crtež je dovoljan.

Čekam kad ću da porastem

Očigledno je da vladate novim tehnologijama. Da li u njima vidite beskrajne mogućnosti ili vas možda pomalo i plaše?

Još nisam toliko ostario da počnem da kunem „ove proklete moderne sprave”. Pozdravljam bilo koju alatku koja ne pušta mastilo ko moje staro penkalo, ne fleka košulje ko moji flomasteri, ne mora da se čisti ko moji stari rajsfederi (vrsta „jazavca”) ili košta malo bogatstvo ko moji zapekli rapidografi. Svet ide napred… S uživanjem cupkam za njim. OK… Ne baš cupkam… Gmižem, dahćem, ‘vatam taksi…

Da li crtate svakodnevno?

Šta bih drugo radio?

Ne mogu da zamislim da bi od mene bilo neke koristi da su mi oduzeli olovku. Kosmos je za mene imao samo jedan zadatak: da mu nešto nacrtam

Koji svoj rad najviše volite, na koji ste posebno ponosni?

Ovaj sad, svaki najnoviji. Ubeđen sam da sam juče ili prošle godine odvratno crtao, a ovo sad je savršeno – do sutra ili sledeće godine, pa kad se opet osvrnem i užasnut pogledam…

Kakvi su vam planovi za naredni period?

Plan i program je isti kao i za prvih 58 godina. Mogao bih nešto da crtam, nacrtam sve knjige koje me čekaju (i jednu igricu), a onda bih mogao malo da se odmorim. I da nacrtam nešto za sebe.

Potrebne su redovne vakcinacije protiv fašizma i drugih gluposti

Imate li neku neispunjenu želju?

Nemam. Sve želje su mi se ispunile.

Kako biste se predstavili nekome ko vas ne poznaje i ne zna šta radite (mada je to skoro neverovatno)?

Drugačiji sam prema svakoj osobi s kojom se sretnem. Nisam uvek blesav, a nisam uvek ni mudar, nisam uvek zabavan, a nisam ni uvek dosadan. Zavisi s kim sam. Netolerantan prema netolerantnostima. Ilustrator.

Čekam kad ću da porastem

Podeli s drugima