Dnevnik – Ruža Krndić (Ruža Krndić, 2019)


Iako je naslov knjige Dnevnik, ona nije pisana u formi dnevnika: s datumom i mestom, već je više memoarskog tipa, prati Ružin život, malo je reći – zanimljiv


Krajem februara je autorka Ruža Krndić napunila okruglo 100 godina. Proživela je ceo jedan vek. Turbulentan vek u kome gospođu Ružu skoro da ništa od svega što se dešavalo nije zaobišlo.

Kao Jevrejki, najveći izazov joj je bio preživeti Drugi svetski rat. Većinja njene porodice stradala je u Jasenovcu, a ona je dočekala oslobođenje tako što je većim delom bila u – Nemačkoj. U srcu nacizma. Događaji iz rata su najdramatičniji u Dnevniku, ali ni vreme pre njega nije ništa manje zanimljivo. Iako Jevrejka iz Jajca, odrasla je u Negotinu, i ova knjiga je Negotinu i Negotincima posvećena.

„Negotin, palanka u Timočkoj krajini. Ovde žive ljudi širokog srca, zaštitili su i spasli mladu Jevrejku.

Negotinci – hvala!“

Prvo poglavlje je naslovljeno Negotin – Negotinci – Pravdenici – Hvala!.

Kao mala došla je u Negotin kod tetke Jevrejke i teče Srbina, apotekara, koji nisu imali dece. Tu se školovala, rasla, vaspitala. S tečom je imala izuzetno dobar i prisan odnos, u pravom smislu reči bio je figura oca. Teča umire neposredno pred rat i Ružin početak studija, pa u Negotinu ostaju tetka i Ruža, obe Jevrejke. Svako je mogao na njih da ukaže prstom, svi su znali, ali niko nije. Čak su je, kad je postalo isuviše opasno, i krili.

Ruža Krndić

Otuda i ne čudi što je knjiga posvećena dobrim ljudima iz Negotina.

Iako je naslov knjige Dnevnik, ona nije pisana u formi dnevnika: s datumom i mestom, već je više memoarskog tipa, prati Ružin život, malo je reći – zanimljiv, bez pretenzija da će otkriti neke velike istine, bez osuda i popovanja, ali uvek u središtu krucijalnih događaja kao učesnik i svedok. Pored predratnog i ratnog vremena, kasnije se u knjizi bavila i životom u posleratnoj Jugoslaviji, dolaskom u Beograd, studijama, pisala je o svojim brakovima, deci, odlasku u inostranstvo, povratku…

Na 224 stranice opisan je život, običan u svojoj neobičnosti, o rušenju snova i izgradnji zemlje, o ljudima, o učenju jezika (Ruža tečno govori tri: nemački, francuski i engleski), o borbi za život, o preživljavanju i snalaženju, o ljubavima i ružnim ljudskim osobinama.

Zato i ne čudi što je vitalna, lucidna i pozitivna. Objaviti roman prvenac u stotoj godini – to ne može svako. Samo izuzetni.

 

Podeli s drugima