14468336_10209740965254902_6030369946627778134_o


„U nedostatku kolektivnih mitova, oni mitologizuju sami sebe i pokušavaju da na taj način osmisle svoje živote, da im daju na važnosti“ – kaže Danilo Bećković o svojim filmskim junacima


Kristina Đuković

Uoči premijere filma Jesen samuraja (3. oktobar, 20.30 časova, Sava Centar) razgovarali smo s rediteljem filma, Danilom Bećkovićem. Nakon uspeha koji je Bećkovićev dugometražni debi Mali Budo imao u bioskopima, pitali smo ga kako bi gledaocima najavio svoj novi film.

Jesen samuraja je melanž romantične komedije i borilačkog filma, a plastičnije bi se mogao opisati kao mešavina Rokija, Džerija Megvajera i Karate Kida. U filmu igraju velike zvezde srpskog filma: Petar Strugar, Hristina Popović, Sergej Trifunović, Nikola Kojo, Andrija Milošević, Katarina Žutić, Miša Samolov i mnogi drugi divni i fenomenalni glumci. U našem filmu se, kako kaže scenarista Dimitrije Vojnov, junaci mnogo vole i mnogo biju, a za te borbe je bila zadužena kaskaderska ekipa Kalojana Vodeničarova iz Sofije, koja ima ozbiljno holivudsko iskustvo sa filmskih serijala Nemoguća misija, Umri muški ili Džejson Born.

Na koji način ti je uspeh Malog Buda pomogao u radu na drugom igranom filmu (ako jeste)?

Pomogao je u svakom smislu. Bilo je nešto jednostavnije sakupiti novac za novi film nakon uspeha Malog Buda, mada ni izbliza nije bilo lako. Mnogo važnije je to što je celoj našoj ekipi uspeh Malog Buda doneo potpuno novo samopouzdanje i to se u velikoj meri osetilo u radu na novom filmu.

S obzirom na to da je ekipa Malog Buda (glumačka, pre svega) slična podeli u Samuraju, a film je najavljen kao romantična komedija, da li očekuješ jednako dobru gledanost?

Svakako bih voleo, ali se trudim da ne mislim previše o tome.

Da li je humor presudan za gledanost domaćeg filma, i kako bi opisao razliku u vrsti humora koju nosi Jesen Samuraja u odnosu na tvoju prethodnu komediju?

Komedija je omiljeni žanr u Srbiji, pa ga producenti često doživljavaju kao jedini recept za veliku gledanost. Mislim da nisu u pravu, mislim da svaki dobar film može da napuni bioskope.

Mali Budo je klasična komedija s nekom novom šalom na svakih pola minuta. Bilo je lako prisustvovati projekcijama, jer se tokom celog filma vrlo lepo čulo kako publika reaguje. Jesen samuraja je film u kome ima dosta humora, ali potpuno drugačije vrste nego u Malom Budu. I priča i glavni junaci su mnogo kompleksniji, tako da u Jeseni samuraja ima nešto manje viceva nego u Budu, ali je zato naš novi film mnogo emotivniji i nežniji.

U odnosu na vreme kada su kolektivni, a posebno pojedinačni sportovi poput borilačkih veština tretirani kroz romantičarsku i herojsku auru u filmu (recimo osamdesetih), danas je sport “raskrinkan” kao još jedno polje biznisa – pragmatično i ne uvek herojsko. Kako se i da li se građenje lika bivšeg karatiste u Jeseni samuraja odnosi prema toj izmenjenoj percepciji sportiste u popularnoj kulturi?

To je zapravo jedna od najvažnijih tema filma. Vladica je junak čiji je pogled na svet i doživljaj samog sebe u najvećoj meri određen upravo romantičnim predstavama o borilačkim veštinama iz filmova osamdesetih i devedesetih godina. Iako ga njegove životne okolnosti sve vreme demantuju, on se tvrdoglavo drži svoje verzije stvarnosti i dobar deo njegovih problema proističe iz tog samozavaravanja.14467105_10209740754729639_282751496_o

U relativno novijoj srpskoj kinematografiji snimljeni su filmovi koji povezuju likove sportista s idejom marginalnog heroja (Jedan na jedan, Kako postati heroj, ili Apsolutnih 100). Deluje da su, u  tim filmovima, sportske veštine, kao višak vrednosti s kojima junaci ne znaju šta bi u savremenom svetu, preusmerene u druge svrhe. Da li se tvoj junak nadovezuje na ovu logiku?

Nisam razmišljao o toj vezi, ali je zapažanje potpuno tačno. Vladica u jednom trenutku mora da završi karijeru u amaterskom karateu i prinuđen je da uđe u svet ilegalnih uličnih borbi. To je motiv koji je preuzet iz realnosti, čest je slučaj da sportisti svoje veštine koriste i mimo sportskih dvorana. Sportska karijera se najčešće završava onda kada je čovek u punoj zrelosti i snazi, a veliki broj sportista ne uspe da do tada sebi obezbedi penziju, niti da stekne neku drugu veštinu. To je dosta ozbiljan društveni problem i ne bih rekao da je karakterističan samo za našu zemlju. Neki među njima, kao Vladica, pokušavali su da taj problem prevaziđu uključivanjem u ilegalne poslove. Uostalom, borilačke veštine i streljaštvo su se s bojnih polja prvo preselili u sportske dvorane, pa se potom iz sportskih dvorana vraćali na bojna polja.

U jednom intervjuu si izjavio da je glavni lik u filmu Jesen samuraja neko na čije je shvatanje života više uticao film (Karate Kid) nego neposredno iskustvo. Moglo bi se reći da je i lik Buda neuklopljen zbog svoje infantilnosti, a cela priča iz kratkog filma Doba nevinosti tiče se obreda inicijacije u svet odraslih. Kojoj vrsti marginalaca, u odnosu na svet “odraslih”, pripadaju tvoji junaci?

Problem samoviđenja i ličnog identiteta je jedno od najvećih iskušenja savremenog društva. I Vladica i Budo vide sebe potpuno drugačije nego što ih okolina doživljava. U nedostatku kolektivnih mitova, oni mitologizuju sami sebe i pokušavaju da na taj način osmisle svoje živote, da im daju na važnosti.

S druge strane, i Budo i Vladica su okruženi ljudima koji na neki način žele da ih iskoriste i koji su vođeni gotovo isključivo najprostijim materijalnim interesima. Oni bi, dakle, trebalo da budu ti odrasli ljudi, koji nemaju nikakvih iluzija, koji su pragmatični i donose racionalne odluke. I Budo i Vladica se vrlo loše snalaze među odraslima.

U nekoliko navrata si radio filmove o piscima – kratki o Dušku Radoviću i dokumentarac o Crnjanskom. Zašto baš ta dva pisca budući da, izuzev činjenice da oba spadaju u velikane domaće književnosti, nemaju ništa zajedničko?

Zajedničko im je to što mnogo volim njihove knjige. To su više filmovi o piscima, nego o njihovim delima. Crnjanski i Duško Radović su daleko jedan od drugoga u književnom smislu, ali su u pitanju dve veoma zanimljive ličnosti, dva čoveka s nestandardnim biografijama, a to je uvek zanimljivo za film. Duško Radović je moj kršteni kum, ali je umro pre nego što sam uspeo da ga zapamtim, pa je snimanje filma o njemu bilo i moj pokušaj da ga bolje upoznam.

Da li ti je nekada palo na pamet da snimiš adaptaciju nekog književnog dela i koje bi to delo bilo?

Druga knjiga Seoba, ali nisam siguran da je to moguće uraditi na način na koji bih želeo. Svakako bi to pre bila TV serija nego film.

Ako se, prema Vikipediji, samuraji dele na ronine (koji su izgubili gospodara), senseje (učitelje), bandite i lutalice, kojoj vrsti pripada junak iz Jeseni samuraja?

Vladica je sve to odjednom!14446453_10209740733689113_1817825256_o

Pre nego što si snimio svoj prvi film, u intervjuu za Plastelin, sročio si svoj manifest novog srpskog filma. Da li bi danas, posle rada na dva igrana i jednom dokumentarnom filmu, izmenio neku od tih stavki:

1. Film se pravi da bi publika imala šta da gleda, a ne da bi filmski radnici imali posao.
2. Mora se uspostaviti minimalni tehnički standard, a filmovi koji ga ne ispunjavaju ne bi smeli da se pojave u bioskopima.
3. Srpski film mora naći način da bude aktuelan u svetskim okvirima – što je i bio sve do sredine osamdesetih; ovako mala kinematografija ne može sebi da dozvoli luksuz arhaičnosti.
4. Srpski repertoarski film mora biti žanrovski profilisan, ne sme ostati zarobljen u tzv. žanru „domaćeg filma“.
5. Srpski film mora ostati srpski i ne sme slepo kopirati rešenja iz drugih nacionalnih kinematografija.

Čini mi se da sam tada bio pametniji, mislim da danas ne bih mogao sve ovako jasno da sročim. Taj razgovor je vođen pre desetak godina, kada je domaći film bio na apsolutnom dnu. Bioskopa gotovo da nije bilo, a neki filmovi snimani u to vreme i danas se pominju po zlu. U međuvremenu se kinematografija kod nas donekle promenila, pogotovo što se tiče tačke 2, ali i dalje se povremeno u bioskopu pojave filmovi za koje ne možete da utvrdite čime su snimani. S druge strane, tačke 3 i 5 često se kontraindikuju, problem aktuelnosti često se rešava baš kopiranjem tuđih rešenja.

Repertoarski film je u međuvremenu malo živnuo, najviše zahvaljujući tome što je bioskopska mreža u nešto boljem stanju nego što je bila pre jedne decenije, ali tek u poslednje vreme počinje da dobija sistemsku podršku. Nadam se da će se taj trend nastaviti, što bi moglo da dovede i do toga da se želja iz tačke 4 jednog dana ispuni.

U vreme pojave Šejtanovog ratnika, pominjan je novi srpski film kao neka vrsta nove struje domaćih filmova (reditelja). Da li ona i danas postoji i kako bi je prokomentarisao?

Novi srpski film nikada nije postojao kao pokret, već je to pre grupni naziv za nekoliko filmova koje su u prethodnih desetak godina stvorili mahom reditelji koji su bili debitanti. Poetike tih filmova su bile sasvim različite, a nije postojala ni ideologija koja bi ih povezivala. Ono što ih je objedinilo pod jednim imenom jeste to što su svi pokušavali da prevaziđu tematska, zanatska i umetnička ograničenja kojima je srpska kinematografija do tada robovala.

Podeli s drugima