Chaos and a Dancing Star – Marc Almond (Warner, 2020)


Marc Almond dobro se skrhao na motoru 2004. i jedva spasao živu glavu; čini se da su od tada njegovi albumi još bolji, zreliji i bogatiji životnim mudrostima


Darko Doni

Čuveni vajmarski filosof Fridrih Niče u svom delu Tako je govorio Zaratustra (1885), priča i o tome kako je čoveku potreban „unutrašnji haos“ iz koga izranja i „rađa se zvezda koja pleše“. To je ujedno i poenta i programatika oko koje se vrti, „pleše“ i kreće, dvadeset četvrti, a ako se tu računaju i „živi“ snimci, trideseti solo album Marka Almonda, legende elektro popa, šansona i tradicionalnijih formi.

Četrdesetogodišnja karijera, s preko 30 miliona prodatih albuma, počela je planetarnim uspehom Almondovog dueta Soft Cell i hit obradom Tainted Love (1981), čuvene „zvezde“ nordern soula Glorije Džonz (1965). Mark, koji je u međuvremenu stigao i do ordena Reda Britanskog Carstva (2018), nije se odmarao na lovorikama. Već na samostalnom prvencu Vermin in Ermine (1984) čuju se buzuki, violine i gudači, ambicija dakle ne nedostaje. Na turneji po Rusiji (1993), koja uključuje i Sibir, zaljubljuje se nepovratno u tradicionalne ruske sentimentalne pesme, a (ovde je tačka). A malo veliko samootkriće s disko i gotskim elementima The Velvet Trail (2015), obiluje novim klasicima; posebno odskaču Scar i When the Comet Comes koju je otpevao zajedno s Beth Ditto iz Gossipa.

Najnovije delo, nastalo u saradnji s Chrisom Braideom, koji je slavu stekao albumima Lane Del Rey, prvobitno je trebalo da ovekoveči obostranu ljubav prema prog roku i flauti Iana Andersona iz Jethro Tulla. Od toga, misli se „proga“, na Chaos and a Dancing Star, malo toga se čuje na prvu loptu. Možda u povremenim blago orkanskim naletima električnih gitara (npr. Fighting the War). Vremenom, dubljim ispitivanjem, ponavljanjima na dugme play, oseti se i to i još mnogo toga drugoga.

Klasični „singer song writing“, mali orkestralni brilijanti uz klavir i orkestracije; i povremeno horsko pevanje. Teško je izdvojiti neku posebnu numeru na ovom visokooktanskom i ujednačenom delu velikog emocionalnog, pevačkog i sviračkog intenziteta. Tek kad neki lično odabrani „singl“ ubacite na svoju privatnu kolekciju „hitova“, tek tako može da se primeti odskakanje kvalitetom i stilskom neuhvatljivošću.

Preko zarazne Dust, šetnji i vožnji „zvezdanim“ holivudskim bulevarima i promenadama na Hollywood Forever u Chevrolet Corvette Stingray, stiže se do programatskog ispitivanja sveopšteg nereda u Chaos i When the Stars are Gone.

Već pomenuti Ian Anderson pojavljuje se uz svoj instrument na Lord of Misrule, malom spomeniku, druidskoj mistici, recimo. U potrazi za netaknutom prirodom, odbačenom tradicijom, mala himna olujama i vetrovima daleke prošlosti. Pop, vera, filosofija? Može i tako.

Vokalne akrobatike ne nedostaje ni u zaključnoj sedmominutnoj poemi The Crow’s Eyes Have Turned Blue: „in another life, in another time“ – šezdesetogodišnjakovo razmišljanje, sublimacija i povlačenje crte – rekapitulacija dostignutog. Gudači i elektronika uklapaju se u kompleksni mozaik s gitarama Neala X, poznatom iz drugih, doduše manje popularnih, aktera popa osamdesetih – Sigue Sigue Sputnik.

Mark se dobro skrhao na motoru 2004. i jedva spasao živu glavu; čini se da su od tada njegovi albumi još bolji, zreliji i bogatiji životnim mudrostima. Chaos and a Dancing Star će još dugo da traje, ne samo do sledećog izdanja. Otkrivaće ga u naletima nove generacije slušalaca. A oni koji misle da su do sada u popu već sve čuli i da je sve već snimljeno, imaće jedan ne-mali i novi razlog da posumnjaju u svoje nazore i dosadašnje iskustvo.

Podeli s drugima