milos_crnjanski_11
Bračni par Crnjanski vodio je neveseli apatridski život u Londonu, bukvalno živeći u jednoj sobi, u nemaštini i gorkom osećaju da nigde ne pripada

Milja Lukić

Velika je muka dramski predstaviti biografiju književnika. Utoliko je veća što je ime veće. Da bi se glavnom junaku „ušlo u mozak i dušu”, najčešće se pribegava odlomcima iz književne zaostavštine ili makar njihovim parafrazama. Kako bi sve teklo glatko, da se ne naruši suština pozorišta, literarne odlomke iz delâ i dramaturške odlomke iz biografije trebalo bi uklopiti u jednu celinu da harmonično srastu, bez vidljivih šavova. Da li je neophodno poznavati život i delo junaka do tančina? Poželjno je, u svakom slučaju, ali, ako je predstava uspela, nije neophodno. U madlenijanumskom predstavljanju Miloša Crnjanskog bilo je neophodno.

Život apatrida i delo o apatridima, kao što jeste „Roman o Londonu” Crnjanskog, baza ove predstave, u stvarnom životu su se uklopili jedno u drugo, srasli kao celina. U „Miloš, Crnjanski” nisu. Ako bi se ovaj teatarski proizvod secirao na elemente koji ga čine, ili, još bolje, na elemente koji bi trebalo da ga čine, nema nikakve zamerke. Čak je na mahove bilo pokušaja da se tekst prenese modernim pozorišnim izrazom, da bude savremeniji neliterarnim sredstvima, ima i baleta, nekih avangardnih teatarskih izraza, poput partera s publikom, koji rotira (bliska veza s glumcima, predstava u kojoj je gledalac učesnik?), ali i faktografskih delova u liku klasičnog naratora… U „Miloš, Crnjanski” smestilo se i preplitanje vremenâ kao svojevrsna retrospekcija, s uvođenjenjem mladih glumaca u paralelne uloge junaka.

Sve to, kad se ovako iznese, deluje impresivno. Međutim, predstava sama po sebi često ima prekinutu nit, para se sama od sebe, ništa ne teče glatko, nema životnosti u predstavljanju londonskog bivstvovanja Vide i Miloša Crnjanskog, kao ni u životu po povratku u voljeni Beograd. Čak i uz savršeno poznavanje dela i života junaka, nit se povremeno gubi. Doživljaj je „za jedno oko, pa ćorav konj”. Nedostaje nešto malo, ali to malo u ovom slučaju je ključno.

Iako su glavne role poneli Danica Maksimović kao Vida i Tihomir Stanić kao Miloš Crnjanski, vrsni glumci, utisak nisu mogli da poprave. Naprotiv, Stanić povremeno preglumljuje, za šta nema opravdanja ni u scenama iz života u malom stanu na Vračaru, kad je Crnjanski već bio star, istrošen i rastrojen, ali ipak – književna gromada. Bračni par Crnjanski vodio je neveseli apatridski život u Londonu, bukvalno živeći u jednoj sobi, u nemaštini i gorkom osećaju da na svim stranama ima otklon – trpeli su pritiske emigrantskih rojalista ništa manje nego pritiske nove, komunističke vlasti u Jugoslaviji. Cena nepriklanjanja egzistencijalno isplativom ideološkom šablonu je skupa, i oni su je platili po ceni koštanja. Taj narativni nivo najbolje je dočaran scenografijom Koste Bunuševca. Nažalost, dramaturški i glumački deo ostao je tek na nivou potencijala.

Kao odraz jedno drugom, odlomci iz dela Crnjanskog prepliću se s dramatizacijom života i u Londonu i po povratku u Beograd. Paradoks je što odlomci ostavljaju „pozorišniji” utisak od dramatizacije stvarnog života Crnjanskih. Povremeno je sve delovalo kao dobro osmišljeno književno veče.

Podeli s drugima