glawa

Odbacivši antropomorfizaciju kao najčešći i, u novijim animiranim filmovima, lenj način svođenja svega na ljudsku, a zapravo banalnu meru, autori filma na čelu sa rediteljem Pitom Dokterom, svaku emociju grade kao karikaturu njene glavne manifestacije uz šaljivu vizuelnu stilizaciju

Kristina Đuković

Iako do kraja godine ima još vremena za sastavljanje lista najboljih filmova, ovogodišnji poduhvat Studija za animaciju Piksar, film U mojoj glavi, već je zauzeo počasno mesto, dok ga vidovitiji nazivaju budućim klasikom kakvim se danas smatra Čarobnjak iz Oza.

Od Priče o igračkama iz 1995. godine, pa sve do 2009. kada je Piksar doživeo svoj vrhunac premijerom filma Do neba na Kanskom festivalu – prvom u istoriji za kompjuterski animirani film, ovaj tim animatora, scenarista i reditelja postao je pojam poput Diznija, a da se pritom ne oslanja na junake, pa čak ni na tipske odnose iz klasičnih bajki. Ne insistirajući na pojedinačnom autoru ili literarnom narativu, ovaj kalifornijski studio postao je zasebna filmska planeta sa koje dolaze junaci poput Šerifa Vudija, Baz Lajtera, Volija ili Nema i čine da osetimo kao da ih znamo oduvek.

Njihov petnaesti film, U mojoj glavi pojavio se u pravom trenutku, nakon dve godine nešto slabije produkcije ove fabrike modernih bajki, a kao novo poglavlje čija je glavna odlika kombinacija složenog koncepta i jednostavne priče o napuštanju detinjstva. Konceptualnost filma sastoji se u činjenici da se radnja zbiva u glavi jedanaestogodišnje devojčice Rajli tako da su glavni junaci bazične emocije koje iz svog štaba, doslovno organizovanog oko konzole, upravljaju Rajlinim unutrašnjim životom i, gledano od spolja – čine je devojčicom kakva jeste. Problem nastaje kada se ona sa roditeljima preseli iz Minesote u San Francisko i, usled teškoća uklapanja u novu sredinu, svom štabu na čelu sa dotadašnjim šefom Radošću, počne da zadaje probleme.

Iako po prirodi apstraktni pojmovi, Radost, Tuga, Bes, Gađenje i Strah, savršeno funkcionišu kao junaci u filmu. Odbacivši antropomorfizaciju kao najčešći i, u novijim animiranim filmovima, lenj način svođenja svega na ljudsku, a zapravo banalnu meru, autori filma na čelu sa rediteljem Pitom Dokterom, svaku emociju grade kao karikaturu njene glavne manifestacije uz šaljivu vizuelnu stilizaciju – tako je Bes kao i oni koje obuzima – crven, sav na ćoše, poput cigle koja svako malo plane, dok je Radost, kao oni koji od nje sijaju – žuta i svojim bodrim pokretima pravi oblik zvezde. Tuga je bucmasta suza koja se mlohavo povlači po štabu čineći da poplavi sve što dotakne, dok se usukani strah, oblika napetog nerva iscrpljuje u prevencijama mogućih opasnosti na koje Gađenje snobovski frkće svojom zelenom aurom. Neposrednost ovih tipskih karaktera duhovito je izbrušena i njihovim replikama tako da naposletku deluju kao vešto komponovan grupni junak poput Snežaninih sedam patuljaka.

Iracionalnost koja neizbežno ide uz priču o pokušaju ovog malog štaba da spase Rajlin unutrašnji svet od naglog raspadanja tako što popravlja i održava segmente ličnosti predstavljene kao ostrvo porodice, ostrvo prijateljstva ili (omiljeno) ostrvo ludorija, sačuvana je pretvaranjem apstraktne simbolike u razigranu lucidnost Luisa Kerola, nadrealni humor Harmsa i halucinantnost Dalijevih unutrašnjih pejzaža kroz koji promiču već sada legendarni sporedni junaci poput zaboravljenog izmišljenog prijatelja Bing Bonga. Međutim, tek kada se Radost i Tuga, izbačene iz svojih pozicija u glavnom štabu, upute kroz tako stvoreni svet, U mojoj glavi dobija epsku dimenziju samootkrivanja kakvu nalazimo u svim velikim bajkama poput Čarobnjaka iz Oza.

Ovaj film doslovno zaumnog koncepta ostaće upamćen i po potpuno neočekivanom razrešenju koje ne podmiruje srećan kraj, već pokušava da ga pomiri sa tužnim zarad nečeg još vrednijeg, a to je mir u glavi.

Podeli s drugima