Tvrđava samoće – Džonatan Letem (Booka)


Mnoga ulična odrastanja su slična, bilo da su se odigravala po srpskim varošima i beogradskim četvrtima ili u Bruklinu sedamdesetih


Đorđe Kalijadis

Počinjao sam nekoliko puta da čitam ovaj roman. Sve vreme mi je delovao privlačno, i instikt mi je govorio: To je tvoja priča, to su tvoji ljudi, ali prvi deo romana mi je u tih nekoliko navrata bio teško prohodan, saplitao sam se o reči, i jednostavno nije išlo. Imao sam u to vreme i probleme s koncentracijom, usled opterećenosti svakodnevnim obavezama, realnim životom i olako sam odustajao. Međutim, instikt je veoma dobra stvar, jer svaki put kad bih u prolazu ugledao knjigu na polici, znao sam da ću joj se vratiti i da nema odustajanja, kao što sam odustajao od mnogih većih knjiga. Ovog leta mi je Tvrđava samoće u prigodnom trenutku ponovo pala u šake i došlo je do konekcije. Iako me Džonatan Letem nije oduševio svojim prethodnim romanom Sva siročad Bruklina, koji je nesrećno preneo i na filmsku traku Edvard Norton, ovaj mi je tematski bio mnogo bliži.

Mesto radnje jeste Bruklin sedamdesetih, mahom crnačka-latino četvrt, dok su glavni likovi dečaci, belac Dilan Ebdus (sin hipika umetnika koji je ime dobio po Bobu Dilanu) i crnac Mingus Rud (sin soul pevača koji je ime verovatno dobio po Čarlsu Mingusu). Taj crno-beli svet s bruklinskih ulica, koje su najautentičnije prikazane u filmovima sedamdesetih, mesto je na kome dolazi do prijateljstva između ova dva dečaka, koja odrastaju sa svojim očevima u bolnom odsustvu majki, jednako zaljubljenih u stripove o superherojima, i na putu postepenog navlačenja i na muziku tog vremena, tako da sam sve vreme u glavi pravio saundtrek s velikim soul, funk, R&B hitovima, koje i sam Letem apostrofira u priči.

Ne znam koji je pisac rekao, da je čovek u detinjstvu imao sve ono za čime posle čitav život traga. Ima tu istine, ali ne može se prihvatiti kao aksiom. Nisu sva detinjstva protekla bezbrižno i u miru. Neki su još kao mali spoznali velike patnje. Međutim, jedna stvar je sigurna; mnoga ulična odrastanja su slična, bilo da su se odigravala po srpskim varošima i beogradskim četvrtima ili u Bruklinu sedamdesetih. Roman Tvrđava samoće je jedan od spomenika generacijama stasalim na popularnoj kulturi XX veka.

Nije teško shvatiti da je Dilan zapravo Letemov alter-ego, i cela priča je ispričana iz Dilanove perspektive. Naime, prvi deo romana je pisan iz trećeg lica i prati njegovo odrastanje od najranijeg detinjstva do odlaska na koledž. U priču ulazi i period koji se odnosi na rađanje njujorške pank-rok scene, a koja je više bila deo belačke supkulture. Autor podvlači i problematiku večitog i neuništivog rasizma, koja je sastavni deo američkog života, zatim puteve droge, kao i stereotipe u koje zacrtano upadaju pojedini pripadnici afroameričke zajednice. Momeni fantazije o superherojskim moćima su ubačeni u priču sa određenim smislom i kao takvu je boje na jedan osoben način. Drugi deo romana je zapravo pop kulturni esej, koji odrasli Dilan Ebdus piše kao rok kritičar o sastavu Mingusovog oca na poleđini reizdanja ploče/CDa. To je zapravo prelaz na treći deo, koji pripoveda odrasli Dilan iz prvog lica. Dilan, koji je jednim delom ostao isti onaj dečak iz bruklinske ulice, a drugim delom odrasli drkadžija koji traži alibi za svoje promene, nešto poput odraslog Dikensovog Pipa, koji živi pod teretom Velikih očekivanja.

Prevodilac Oto Oltvanji je ranije negde rekao ili napisao da su mu se prve sede vlasi na glavi pojavile kada je prevodio ovo delo. Zaista, iz samog prevoda, koji je sjajan u svakom smislu, vidi se da roman, zgusnut i pun slenga, nije bio nimalo lak za prevođenje. Srećom, Oto je zbog same tematike bio pravi čovek za ovu knjigu, kao što je odlično preveo i prethodni Letemov roman.

Kritika zbog same ambicioznosti dela, većim delom nije bila blagonaklona prema Letemu, dok je publika ostala podeljena. Ne znam kakav je prijem doživeo kod naše publike, ali ja se ovim prikazom očigledno upisujem među fanove.

Podeli s drugima