Ruski pisci postaju sovjetski građani i odlaze u višedecenijski zaborav, nezasluženo


Andrej Beli, Vasilij Rozanov, Jevgenij Zamjatin, Aleksej Remizov i Osip Mandeljštam imali su tu nesreću da delaju u „prećutkivanom periodu”, ali ovi ruski pisci sve su popularniji u globalnim okvirima


Darko Doni

Vremena u osvit Oktobarske revolucije i neposredno po njenom okončanju, bila su izuzetno plodonosna i inovativna u umetnosti, naročito u književnosti. Simbolisti Beli i Remizov, tvorac pojma „gvozdena zavesa” i filosof Rozanov, inženjer Zamjatin i akmeističar Mandeljštam, samo su neki od mnogobrojnih primera ovog nesrećnog i u literaturi dugo godina prećutanog perioda ruske kulture. Po godinama stariji od Danila Harmsa i poznatih nobelovaca Pasternaka, Mihaila Šolohova i Ivana Bunjina, živeli su mahom u anonimnosti, često i u siromaštvu. Prošao je gotovo ceo vek dok njihova dela nisu ponovo došla u ruke šire javnosti. Na Zapadu, u koji se može ubrojati i prostor bivše Jugoslavije, u njihovom opusu uživali su uski, akademski krugovi i odabrana publika. Ovaj izbor mogao je da izgleda i drugačije, ali vreme provedeno u čitanju nagnalo me je na nekoliko kratkih zabeleški i preporuka. Ako ne možete da ih nađete u knjižarama, pogledajte u boljim antikvarijatima ili bibliotekama.

Andrej BeliAndrej Beli – Petrograd (1912)

Nabokov smatra ovaj roman za jedno od četiri najvažnija dela XX veka. Cela kulisa Petrograda pretvara se u preko pet stotina stranica geometrijskih oblika i živopisnih boja. U njoj mladi student filosofije Nikolaj Apolonovič Ableuhov, pod uticajem levih i anarhističkih ideja, planira ubistvo oca, carskog službenika. Godina je 1905, na vetrometini novih i starih pravaca, prepliću se politička i istorijska strujanja. Jedan dvostruko vođeni život može da iznedri i proizvede niz situacija u kojima se ni stariji i iskusniji ljudi ne snalaze najbolje. Na kraju, faktor sreće, kako to često biva, odigrava važnu ulogu.

Beli na osnovu novosti, upućenosti u situacije u vojsci, prosveti i na političkoj sceni, svoga tadašnjeg antropološkog svetonazora, kroz mnogobrojne psihodrame, gradi jedan paralelni svet, čiji jedan mogući završetak, revolucija, naime, preti da se pretvori u novu realnost. Avangardno i futurističko ostvarenje pokazuje svu trulost i neodrživost društvenih normi i odnosa i dokazuje da su radikalne promene u takvim uslovima neminovne i neizbežne. Otvoreno je univerzalno pitanje: Koliko je toga nastalo svesno i kako je, inače, moguće predvideti tok istorije?

 

Vasilij Rozanov – Poslednje lišće (1913)

Promene su jedna od osnovnih karakteristika esejističkih zabeleški monarhiste i ubeđenog protivnika Oktobarske revolucije – Vasilija Rozanova. Promene u svetu koji nas okružuje, kao i promene mišljenja koje se dešavaju i kako ovo delo teče svojim tokom. „Čovek dostiže stvarnu ozbiljnost tek kad umre.” Na razmišljanja o burnim rusko-jevrejskim odnosima otpada dobar deo knjige. I kad kritikuje i kad opominje, Rozanov je korektan i nada se da njegove misli ne gube na težini. Smatra u jednom trenutku da je praksa jevrejske religije jača i postojanija od hrišćanske, i da će u neprekidnoj borbi između ljudi u svim njihovim zabludama da donese konačnu pobedu. Kudi i bodri veliku rusku naciju sa svim njenim manama i nesavršenostima.

Puškina i Ljermontova uzdiže rame uz rame do Petra Velikog. Smatra ih „učiteljima naroda”, previđajući značaj i snagu pisane reči, generalno.

U introspektivama analizira sopstvenu ličnost, odnos prema supruzi i porodici. Neke crtice prelaze nekoliko stranica, a neke svoju snagu dobijaju kao izdvojene rečenice, rečenice kojima se vraća, koje osporava i kojima se stalno i iznova preispituje.

Zbirka kratkih eseja ili dnevnička proza i danas je predmet žučnih rasprava. U periodu između 1917. i 1989. u Sovjetskom Savezu je vladalo ćutanje u izdavačkim krugovima. Ni jedan jedini primerak dela Rozanova nije u to vreme ugledao svetlost dana.

 

Jevgenij ZamjatinJevgenij Zamjatin – Mi (1920)

Novo vreme, ali i čuvenu Orvelovu 1984. anticipiraju nijanse sive i drugih turobnih boja distopije – Mi. Ekspertski, vrhunski tim radi na projektu mašine INTEGRAL, kakvu do tada nije videlo ni doživelo čovečanstvo. Tu je, naravno, i podzemlje koje se svim silama odupire takvim, naizgled progresivnim i elitnim idejama „Jedne Države”. U centru radnje su, osim naratora, likovi s neobičnim imenima kao što su: S-471, R-13, O-19. Narator se bori sa svojim osnovnim potrebama u kojima preovlađuju ljubav, telesni odnosi s jedne strane i odanost sistemu s druge strane.

Zaljubljuje se u pripadnicu otpora i počinje da se gubi u moralnim dilemama, projekat se polako bliži svojoj završnoj fazi. Atmosfera sumnje i opšteg nepoverenja razjeda ga, da bi se kroz nju razvio „plot” i kroz nekoliko dinamičnih obrta doveo do konačnice i raspleta, koje ovom prilikom ne želim da vam otkrijem.

Zamjatin je napisao delo za one koji „ne samo hodaju i marširaju, nego umeju i da lete”. Primenjena matematika u Mi i još mnogo drugih naučnih detalja, mogu da se dopadnu ljubiteljima dela velikog američkoga pisca, rano preminulog Dejvida Fostera Valasa i njegove Beskonačne šale (Infinite Jest).

 

Aleksej RemizovAleksej Remizov – Šumovi grada (1921)

Neobične i surealne priče, koje su ponekad toliko neverovatne da ne možemo da se otmemo utisku da su se stvarno dogodile. Remizov je 1923. emigrirao u Pariz, gde je u dubokoj bedi i siromaštvu, neshvaćen i anoniman, umro 1957. godine.

Odskače priča o monahu „Liscovu”, koji je svoju sabraću osvojio pobožnošću i pravovernošću, da bi se na njegovoj sahrani, posle iznenadne smrti ispostavilo da je živeo dvostruki život, imao suprugu i dete. Da li je vodio grešan život? Po mom mišljenju, nije. Iskonska i duboka tema.

Remizov je majstor kratke forme, njegove su rečenice oštre i jasne, radnji ne nedostaje iznenađenja i finih preokreta. Voleo je život koji je bio prepun anegdota i igre. Opčinjava lakoća stila kojim se obračunava s autoritetima. I pitanje je da li bi tako dobro pisao da mu je život bio lagodan i bez stresa, kao i kod mnogih drugih, popularnijih autora sličnih biografija.

 

Osip Mandeljštam – Koncert železničke stanice (1891-1938)

Osip je pisao pesme, dnevnike, putopise, pisma i eseje, bio je velika ljubav poznate književnice Nadežde Mandeljštam. I ne samo njena. Uživao je u stvaralačkim slobodama i prolazio kroz mnoge faze, sve dok se nije zamerio Staljinu, koji ga je, verovatno kao i mnoge druge, lično poslao u radni logor, gde je i preminuo. Pokušao je da „ispravi” svoju grešku, ali za to je bilo prekasno.

Njegova poezija u sebi nije sadržavala „pasivno, reprodukujuće, prepričavanja”. Bila je, kako je on rekao, „brza i odlučna”. Tako je uspeo da sebi na vrat natovari državu, brojne protivnike, a sa samo nekoliko posprdnih stihova o velikom vođi i njegovom načinu vladanja: „I mi živimo / ali stopala ne osećaju tlo / i deset nečujnih koraka / govore naša usta / … / igra se s krvlju / …”, zapečatio je svoju karijeru.

Poigravao se sa svojim jevrejskim poreklom, precizna i puna živopisnih informacija su njegova pisanija o Petrogradu, Jermeniji, Moskvi, Danteu.

Nobelovac Josip Brodski zvao ga je „modernim Orfejom”, glasom punim „ljubavi, užasa, sećanja, kulture, vere”, a Nabokov ga smatrao „najvećim koji je pokušao da preživi u Rusiji pod sovjetskom vlašću”. Mnoga njegova dela usmeno su prepričavana i tako sačuvana od zaborava. Njegova ljubav bila je beskrajna. I prema čovečanstvu i prema konkretnoj ženskoj osobi koja je oplakivala njega i njegov nesrećni kraj.

Naslovna fotografija: Jevgenij Zamjatin

Podeli s drugima