Quanto basta


Razumijemo se sasvim dobro tu na tromeđi jezika koje govorimo, ponajbolje kad ćutimo


Pavel

Zia, javiše mi maločas, samo što nije zauvijek prhnula u nebo. Nije me iznenadila ta mučna vijest, ne toliko zbog njenih godina nego što su je od kako je poznam na zemlji držale samo njene teške crne cipele i obaveza da nahrani sva usta koja joj izuste pozdrav.

Zia je jedna od onih vječitih tetki koje je Bog poslao na zemlju da paze, maze i čuvaju djecu sve dok ta djeca ne dobiju vlastitu djecu. Možda se takvom i rodila prosto bila predodređena za tu svetu dužnost u kojoj se prepliću vještine i mudrost dadilje, bolničarke, kuvarice, najbolje drugarice i ponekad, kad zagusti, privatne bankarke.

Zia je napustila Italiju i prešla preko velike vode šezdesetih godina prošlog vijeka, nikad se nije udavala niti posjećivala rodni kraj. Najmlađa od njenih nećakinja mi je jednom prilikom natuknula da su to stvari o kojima se jednostavno ne priča. Radilo se o velikoj ljubavi i još većoj izdaji, što je breme koje nije lako strpati u film, pjesmu, knjigu, kamoli u popodnevni razgovor.

Likovi, imena, mjesta, uvod, zaplet i kraj – sve je to dobra Zia zamotala u neobučenu vjenčanicu i zakopala za sva vremena, duboko u zemlju koja se ovih dana sprema da primi krho tijelo vječite tetke.

Volim da čavrljam sa Ziom, svejedno mi je da li se nađemo kod nje u gradu ili u ljetnjikovcu njene sestre, gore na obali jezera kojeg zovem domom. Razumijemo se sasvim dobro tu na tromeđi jezika koje govorimo, ponajbolje kad ćutimo. Italijanski mi ne ide od ruke, poznajem nekih pedesetak riječi i većinom su to stvari koje volim vidjeti na svom tanjiru – melanzane, spigola, pomodori, fiori di zuca, risi e bisi, seppia. Kad se radi o cijelim rečenicama, umijem sročiti samo jednu jedinu – Stasera l’aria e fresca, što i nije neka lingvistička vratolomija već iverak prošlosti koji mi se zabio duboko u sjećanje… Naime, to je naziv pjesme Gorana Kuzmineca, rođenog Zemunca koji je u Italiji kasnih sedamdesetih započeo sjajnu muzičku karijeru, i onako usput, postao ljekar. Prija mi to sjećanje, posebno kad se spomenu Zemun i Zemunci, jer onda mi na pamet padne Goran, a ne neki drugi.

Zia i ja smo drugari, onako baš istinski drugari, premda nas ponekad optužuju za teški flert. Naime, kad nismo pokraj šporeta s kojeg cvrkuću polpete od tri vrste mesa ili kad ustanemo od velikog kuhinjskog stola za kojim smo mahunama kratili repiće, Zia i ja zaigramo. Zia je lagana kao perce, ispod vunenog džempera osjećam pod prstima njene kosti, pa svaki put pomislim; To sam napipao njena sklopljena krila i da nije polpeta na tavi i teških crnih cipela, sad bi mi se, usred refrena, vinula pravo u nebo.

Obično zaplešemo uz nešto sporo i potužno, eto prošli put iz zvučnika je liptala L’Immensita, dozlaboga sjetna pjesma koju je napisao i pjevao zlosretni toskanski kantautor Aldo Caponi, sakriven iza crnih naočala i nakaradnog umjetničkog imena Don Backy.

Moja dobra Zia je svoj zaklon našla iza tetkinske dužnosti, ne oklijevavši da u zalog preda i vlastito ime, koje je, moram priznati, i meni ostalo nepoznatim.

Zia ne umije da izgovori moje ime, možda i može, ali iz nekog razloga me uporno zove Paolo. Kaže mi: „Paolo, ti si čovjek sjete i pasije, čuvaj taj dar.” I taman kad mi se pod jezikom zakotrljaju pitanja zašto i kako, Zia mi se otrgne iz zagrljaja i nestane u pravcu kuhinje. Polpete, risi e bisi i minestrone su važnije od moje radoznalosti, a možda i od pasije i sjete i još štošta čega.

Od svega što mi je Zia podarila, najviše me raduje to što me u kuhinji drži za ravnog. Za razliku od mnogih drugih žena koje muškarcima recepte i upute daju s pretjeranim strpljenjem, pedantnošću i gomilom jednako nepotrebnih i neupotrebljivih detalja, Zia mi se obraća kao da sam nona iz Palerma ili poluslavni chef iz ribljeg restorana usidrenog na Boulevard Saint-Germain. Zna se na kojoj se temperaturi topi puter, koliko vode treba da proključa u loncu prije nego što se urone bucatini, obavezno Barila #9 i obavezno uz robusne mesne umake, isto kao što se zna koliko soli ili bibera ide u crni rižoto.

Zia ima običaj da kaže: „Sale e pepe quanto basta” – soli i bibera koliko treba.

Palo mi je na pamet, barem desetak puta, da je priupitam: „Važi li možda to pravilo i za sve ostalo u životu?“ Ljubavi i ponosa – quanto basta – taman koliko treba. Ne smije biti premalo, taman Bože previše.

Al’ opet… Ima li smisla oteti od Zie njeno tetkinsko utočište, vratiti je na mjesto i vrijeme neizrecive izdaje samo da bismo saznali koliko treba ljubavi, koliko ponosa da bismo spasili i jedno i drugo, ponajviše same sebe. Ne znam… Možda je nekada bolje ćutati, ne dirati u svete stvari, pomiriti nekako u sebi znatiželju i tišinu.

I dok mislim na sve to, kroz poluotvoreni prozor, skupa sa friškim proljetnim povjetarcem koji pleše sa zavjesama, u sobu mi se ušunjava jedva čujni šapat…

„Paolo… Curiosita e silenzio, quanto basta.”

Podeli s drugima