Pedeseti poligraf i - povodac


Kad bih sad morala na poligraf, sigurno bi me zatvorili. Ne sećam se većine stvari. Bila bih nikakav svedok – ne sećam se detalja s rođendana, samo povoca


Radica Milovanović

Počelo je prošle godine, otprilike u decembru. Želja, dogovori i planovi za žurku povodom pedesetog rođendana. Između nas dve je razlika šest dana, trideset osam godina prijateljstva i dve da smo posestrime. Njeno dete je i moje dete, moja sestra i njena. Četvorka za žurku. Mene su odmah oduvale za kuhinju i kićenje. Baš mi je teško palo. Moje zaduženje je bilo muzika.

Šta su sve one pričale o balonima, lampionima, popsima, keteringu, pravljenju pozivnica, nemam pojma. Mislim, bila sam tu i samo klimala glavom. Čak i na to da sve bude u pink boji! Nek cepaju samo.

Žene ne bi bile žene da odmah ne pada i sedamsto pitanja: šta obući, obuti, frizura, šminka… Sto čudesa!

Kad bih sad morala na poligraf, sigurno bi me zatvorili. Ne sećam se većine stvari. Bila bih nikakav svedok - ne sećam se detalja s rođendana, samo povoca

U svemu tome izašla je moja prva knjiga. Veselile smo se, plakale, a pre toga birale priče za knjigu. Prštalo je sve od neke sreće, osećanja, i držalo nas u zajedništvu jače nego ikad. Bila sam srećna!

Februar, naš mesec i čuvena žurka, pedeset godina za proslavu, jer smo pretekle, žive!

Sestra je kupila sebi haljinu, ali joj je nešto bila velika. Deo za sise ravan. Probah je, meni taman. Deo za sise ravan, al’ sam zbudžila brus i super. Skinula sam jedan deo muke za ono čuveno „šta da obučem“!

Crna haljina nikad nije promašaj, cipele sam imala od komšinice, al’ sredina nešto bušna. Skontala sam da bi tu najbolje išao neki srebrni kaiš. Al’ odakle mi! Donosile mi one, i ove i one kaiševe, ne ide. Sve je izgledalo bezveze. Guglale, tražile levo, desno… Nije to to. Odem ja do Kineza, ne znam po šta, i ugledam povodac za pse. To je to, jebote! Kupim ga, čini mi se da je bio oko trista dindži. Dođem kući, probam na ’aljinče. Čučnulo ko budali šamar. Kad sam im rekla preko telefona, rekle su da nisam čitava. Ali, predomislile su se kad su videle. Povodac je bio to što je trebalo da bude ukras na haljini!

Dva dana pred žurku pravile su popse, princes krofne, ja tražila s njima narodnjake, da pustimo i neki narodnjak na žurci. Pa nas pogodi pesma, pa jaooo! Smejale smo se nekima, psovale neke. Đani je bio obavezaaan!

Jutro pred žurku išle smo da kitimo prostor. Nisam znala ni šta su kupile. Duvaj one balone, pink, srebrne, lampione ove i one, tračice one i ove. Sestra je visila na merdevinama i kačila. Fenomenalno je ispalo na kraju, a već se napravilo tri po podne. Šminker, frizer, trči, jebote. Nas dve, slavljenice, otišle smo na ulepšavanje, sestra i naše dete su ostale da okite do kraja. Friziraj, šminkaj, psuj, muzika se loše čuje, frizerka nađe DJ. Pokloni nam čoveka za rođendan. A on isti Novak Đoković iz mlađih dana.

Kad bih sad morala na poligraf, sigurno bi me zatvorili. Ne sećam se većine stvari. Bila bih nikakav svedok - ne sećam se detalja s rođendana, samo povoca

Trči kući, oblači se, oblači Micu da bude lepa! Dolazi sestra, skockana da mi uglavi povodac s kleštima da stoji lepo. Drž’, drž’, pa u kola, pa drž’ popse u rukama na stiroporu… Drž’ da ne popadaju.. I stigosmo oko osam tamo. Trči levo, trči desno. Nameštaj popse, stigao ketering, kiflice… Počeše i gosti. Trči, ljubi se, premeštaj kiflice… Ljubi… Nameštaj tanjiriće. Roze… Daj taj šardone više, da nazdravimo!

Stizali su gosti, moji, njeni, zajednički… Nisu mi tad rekli, nego posle, da se Mica skrljala na vratima. Zakucala se na beton, i ni makac. Od toga da je mogla kuk da slomi, glava me zabolela. Bila je samo modra.

Žurka je bila super. DJ Nole opičen, ali profi. Đuskalo se, pilo, pevalo… Na Đanija je sestra polupala čašu. Dobro, ja sam je zakačila… Bilo je svega, smeha najviše.

Polazak kući je trajaooo, dok smo sve spakovale, izduvale balone, probušile ih, tanjiri, ostatak klope, pokloni, cveće… Trpaj sve u kola. Tad smo jele. Zaboravile smo, jebote.

Stigoh kući, Mica ranjenik spava, a ja se skidam. Umorna, umorna i malo cvrcnuta. I sve nekako beše kako treba, al’ povodac skinuti nikako.

Majkooooo mila! Tri ujutro je, sedim s kleštima, vrti tamo, vrti vamo… Neće. Jebem ti, sestro, mater! Probaj da svučeš dole, neće, probaj gore, neće. Sedi, popuši, pa opet. Ma ni makac! Stisla ga Daca da ne spadne, a ja šipak da skinem.

Ne znam koliko je to trajalo, ne znaaam! Al’ sam psovala, vukla, sedela na kadi u gaćama i drndala… I otkačih ga!

Da treba na poligrafu da kažem kako sam to uradila, koliko je trajalo skidanje, ne znam. Šta sam sve izgovorila u bradu, ne znam. Da je Daca bila jebena po sto puta, jeste.

Malo je falilo da legnem s povocem da spavam, života mi moga!

I znam da više nećemo slaviti pedeseti rođendan, a ako se desi opet nešto tako, povodac će Daca skidati!

 

Podeli s drugima