Nick Cave And The Bad Seeds – Ghosteen (Mute 2019)


Chosteen je pobeda u porazima. Glorifikacija života u do sada neviđenim ponorima; glorifikacija koja ne može da zameni stvaran život, ali može da ga učini podnošljivijim. Bar na trenutak


Darko Doni

„Svi smo bolesni i umorni od stvari takvih kakve jesu” (Bright Horses)

Drugi dvostruki album u karijeri Nicka Cavea and The Bad Seedsa podeljen je na prvi – „dečji”, i drugi – „roditeljski” deo. Upravo ovo „dečji“, može da bude i razlog zbog kog se kultni Australijanac, kao nikad pre, udaljio od andergraund bluza, svoje muzičke mat(r)ice. Bluz je, ma koliko utemeljen u stvarnosti, daleko od neiskvarene i slobodne dečje duše kojoj je ovo delo verovatno posvećeno.

Još na prethodnom Skeleton Tree pesma I Need You, u svoj svojoj disonantnosti, mogla je da nam ukaže na stanje u kome se „king of rock and roll” usled ličnih i profesionalnih tragedija nalazio. Ili samo nagađamo. Verovatno je sve mnogo gore bilo i jeste.

Ghosteen je, ako dijagonalno gledamo na tekstove, borba da se „ostane normalan” u najtežim životnim trenucima. Refreni, svi redom, krenuvši od Spinning Song i

„And I love you

Peace will come”,

preko već pomenute Bright Horses, pa Waiting For You i Sun Forrest

„A spiral of children climbs up to the sun

To the sun, to the sun, taking everyone”

zaključno s Hollywood i

„It’s a long way to find peace of mind, peace of mind”,

otvoreno govore o „bitkama” koje se odigravaju u i oko autorove nesrećne glave.

„Otvorenost” je kod Kejva, još od teško doživljenih, neuzvraćenih ljubavi, iz ovakve perspektive, bezazlenih životnih prekretnica, pa sve do komunikacije s publikom, bila jedna od odrednica njegove beskompromisne karijere. A i razlog zbog koga se mnogi „kejvolozi” neće složiti s onim što ovde piše. Ljubav prema Kejvovoj muzici je kod konstantno rastućeg broja obožavalaca duboko individualne prirode. A sve zbog velikog broja mogućnosti interpretacije i samoidentifikacije koju njegovo delo pruža. Svako ko voli Kejva, misli da ga bolje razume od drugih poštovalaca. A…

… višeslojna „mogućnost interpretacije” koja ne odbija mase od sebe, naprotiv, privlači ih ka sebi, retka je osobina najvećih u zanatu.

Decentna elektronika i svedenost, ogoljenost, s jako redukovanom upotrebom drugih instrumenata, izbacuju u prvi plan, čisto, izgovoreno i otpevano. Između meteža jave i snova, bajkovitosti i epske kreacije, pa i umetničke hrabrosti, Kejv nas pušta da budemo aktivni učesnici u njegovom mikrokosmosu nemilosrdne gravitacije. Prepošteno.

Teško da možemo da nađemo izraze koji će u uvom slučaju da mu pariraju. Tu i tamo po koji gospel vapaj kao u Leviathanu:

„I love my baby and my baby loves me

It’s vast and wild and it’s deep as the sea”,

otpevane su alatke ili izrazi kojima možemo da se poslužimo u ovom pečvork-prikazu. Iz ko zna kakvih razloga podsećaju me na River Deep – Mountain High, Ike & Tine Turnera, na raspršeni retrosoul koji u Kejvovoj interpretaciji ruši sve do sada otpevano i odsvirano.

Chosteen je pobeda u porazima. Glorifikacija života u do sada neviđenim ponorima; glorifikacija koja ne može da zameni stvaran život, ali može da ga učini podnošljivijim. Bar na trenutak. Naravno, ne više i s godinama koje ubrzano dolaze. Godinama u kojima pop muzika, čoveku kome to nije stalno zanimanje, sve manje i manje znači. Neminovno.

 

Podeli s drugima