7l

Dupla doza ovogodišnjeg hip hopa

Marko Nikolić

Kendrick Lamar – To Pimp a Butterfly (Top Dawg/Aftermath/Interscope)

 

pimpa

 

Planski sam dugo izbegavao da preslušam ovaj album. O njemu se sigurno najviše pričalo, pisalo i mislilo ove godine, bar kada je reč o hip hopu, a prethodni, mega hvaljeni Good Kid, M.A.A.D. City smorio me za medalju, te sam opšte izlive oduševljenja i obožavanja prema ovom Komptoncu promptno prebacio u folder sa ostalim lažnim polubožanstvima hip hopa – 2Pacom, Notoriousom, Eminemom… O Kanyeu i njegovom biznis partneru Džej-Ziju i da ne govorim (i ne, nisam te zaboravio, Flying Lotuše!). To Pimp a Butterfly pršti od ambicija i megalomanije, na njemu ima interesantnih instrumentalnih/matričastih zahvata koja podsećaju na veličinu žanra i mogu se činiti i avangardnim za mejnstrim standarde, ali ovaj album u (predugačkoj) celini a posebno pompa koja ga prati, sama za sebe najpre govori o strahovitoj krizi identiteta u kojoj se savremeni (mainstream) hip hop nalazi. Prvo i osnovno, geniji po sebi nisu opšte prihvaćeni onako kako je u domovini Kendrick, pre je obrnuto, a drugo, hip hop nije vrsta muzike kojom se kanališe poželjnost kao takva, već nešto sasvim drugo. Sve ovo ne znači da je ovaj album loš, jer to prosto nije tačno, samo nije onoliko dobar kolike su mu aspiracije, ali i kao takav može poslužiti mlađim naraštajima kao putokaz šta sve ova vrsta muzike (pametniji će potražiti radove Earla Sweatshirta čiji je ovogodišnji album, da mu ne guglam sad ime, u potpunosti neproziran) slušaocu može duhovno da pruži. Ovde pre pričamo o nagoveštajima i indicijama, nego o ispunjenosti i nepobitnim dokazima u vidu mnogo više prštalica od pesama. Najzad na nekom meta-nivou, ovaj album otkriva i provincijalnost američke savremene kulture koja zdravo za gotovo podrazumeva sopstveno univerzalno važenje. (7/10)

 

 

A$AP Rocky – At.Long.Last.A$AP (RCA)

 

AtLongLastASAPCover

 

Za razliku od vršnjaka i kolege koji mu je prethodio u ovoj panorami hip hop pasusa, „bejbi fejs“ Harlemac ima harizme za izvoz i nema opštečovečanske niti preterano poetske nakane s mikrofonom u rukama. Pesme mu ne govore ni o čemu posebno vrednom pomena, osim o njemu samom, ali jednom kada nađu put do glave nemoguće ih je zaboraviti. Setimo se samo početaka i histerije koju je još 2011. izazvao sada već legendarni Purple Swag (simptomatičan ne samo po tome što je na njemu prvi put u istoriji ovog muzičkog pravca iko bele puti bez opšteg skandalizovanja tamošnje javnosti koristio reč „crnja“), kada je dečko rođen kao Rakim (dobio ime po živoj rap legendi) još uvek bio bez ugovora i pričao za medije o svojoj devojci „iz Čehoslovačke“. Da to nije slučaj, bilo bi nemoguće objasniti kako je neko iz Njujorka, rodnog mesta hip hopa, u potpunosti batalio gradski stil i na temeljima južnjačke psihodelične tradicije uspeo da sam sebe proglasi za neobaveznog sudiju „kulovštine“ i vrhovnog modnog arbitra, dakako s nekoliko miliona više u džepu kao usputne transakcije u tom procesu. Dakle, složili smo se da pričamo o umetniku, veštom u pakovanju prijatne magle, članu ekipe repera A$AP Mob čiji je utemeljivač/siva eminencija A$AP Yams (čovek s flekom na licu) početkom ove godine otišao s ovog sveta usled „overavanja“. Ono što je osnovni problem na Rokijevom drugom albumu za major etiketu, sigurno najslabijem u čitavom njegovom opusu, jeste što mu je žanr postao pretesan, a izleti u psihodelično-zabavne vode ni izbliza nisu toliko interesantni, dok je samo repovanje, dakako na očekivanom nivou, lišeno propratnog „mnogo jako“ osećanja pri preslušavanju. Iako lista gostiju na ovoj ploči uteruje strah u kosti, A.L.L.A. se pre može formulisati kao beskrajni mikstejp za žurku na kojoj preovlađuje klac-klac s noge na nogu i nervozno gledanje u čuku (sa telefona čiji su ekrani TV dimenzija). (5/10)

 

 

Mr. Muthafuckin’ eXquire – Merry eXmas & SMD 2 (Self released)

 

500_1420669900_merry_exmassmd2_65

 

Čini se da je ovaj Bruklinac nalik onim facama koje isključivo srećete u gradu i uvek se sa njima nenormalno dobro provedete satima slušajući njihove zabavne budalaštine na klupi (temelj svakog dobrog provoda), a onda ih sledeći put sretnete tek posle sto godina i opet vam se isto ponovi, pa nadalje po toj matrici. Još jedan iz ovodecenijske generacije repera skrenuo je pažnju na sebe 2011. jutjub klasikom Huzzah! (…Straight shots of vodka, straight shots of vodka/Slamdance with white hens from Checkless-Slovakia… hej, pa ovo je duhovitije, talentovanije i genijalnije od svega što je Kendrick ikad odrepovao!!!), koji je lekovito podsetio koliko hip hop može da bude moćan kada je pametan, raskalašan, glup i bezobziran u isto vreme, a stiže sa samog dna društvenog taloga, nakon koga je eXquire dobio ugovor sa „major“ etiketom Universal, koja ga je brzo najurila (lik se posle javno žalio što je prodao dušu a nije imao čak ni seksualan odnos sa Rijanom). Bez medijske podrške, ova dalabu se pogubila u vrletima interneta uredno štancujući mikstejpove kao što je i ovaj, izbačen početkom godine. Kolekcija nemarnih fristajlova na tuđe teme (između ostalih tu su i njegove verzije Pink Floydove Don’t Leave Me Now i prošlogodišnjeg hita I Don’t Sell No Molly No More onog precenjenog drogoša ILoveMakonnena) prerasta u živopisni vatromet nesputanog, slobodnog duha u vrlo tačnoj Embrace Your Crazy, saradnji sa Thundercatom, koje čak ni nema na jutjubu. Bruka kakav kriminal. (6.5/10)

Dr. Yen Lo – Days With Dr. Yen Lo (Iron Works)

 

yenlo

 

 

 

Braunsvilski veteran Ka već nekoliko godina unazad od repovanja pravi intrigantnu formu meditacije, fanatično tretirajući žanr kao nepresušno vrelo mudrosti i blagostanja. Za ovogodišnju saradnju sa već standardnim saradnikom, producentom Preservationom, bio je inspirisan Mandžurijskim kandidatom, knjigom Ričarda Kondona/filmom Džona Frankenhajmera iz 1962. koji nisam imao prilike ni da gledam niti da čitam (naravno, hoću) – ali eto još jednog lepog primera zašto hip hop upućeniji nazivaju kulturom čija funkcija hiperlinkovanja/navođenja ka zabačenim uličicama spoznaje može da bude i prosvetljujuća (što je mnogo veći kompliment nego „prosvetiteljska“), na veliku žalost svih sveznalica ovog sveta koje nemaju pojma o čemu pričaju dok se zapenjeno guše u moralističkim tiradama o mizoginiji, rasizmu i materijalizmu, površno blateći isceljujući žanr u neugasivom žaru svoje iritantne malograđanštine, pa se onda oduševljavaju Kendrickom Lamarom. Svetlosnim godinama daleko od iscrpljujuće gungule, Ka, koga je lako prepoznati među milion repera, što je podvig, očigledno zna da se velika muzika jedva čuje i njom nenametljivo poziva strpljivog slušaoca u lavirinte svog uma, nudeći spokoj iza kapija više percepcije. Uslovno rečeno, jedini uočeni nedostatak ove ploče je što za sobom ostavlja utisak da se završila i pre nego što je počela jer u nešto više od po’ ure iznimno brzo prolazi, ali i kao takva predstavlja lep (iako ne i lak) izazov za sve one koji su i dalje najsrećniji kada se u slobodno vreme služe svojom glavom. Dovoljno ih je dok god ih ima. (9/10)  

 

 

 

 

MC Rima – Slika (Zlatne žbice)

 

mcrima

 

Mladi Osiječanin Tibor Sabo nesporni je ljubimac čitave balkanske (underground/internet) rep scene: dečko je rođen sa cerebralnom paralizom, no definitivna ljubav koju iskazuje prema (fristajl) repovanju i zarazan pozitivan stav prema životu brišu sve urođene nedostatke, postavljajući na to mesto jedno n e i z m e r n o poštovanje za sav njegov trud. Njegov entuzijazam je čista inspiracija. Nema ovde ni govora o uobičajenoj povlađujućoj kurtoaziji koja prati priče o osobama sa invaliditetom – Rima je svoju reputaciju krvavo zaradio kaleći se na fristajl betlovima po domovini i okolini, razoružavajući sve brzinom svojih rimovanih misli, šarmom i čvrstinom kojom je primao udarce svojih suparnika ispod pojasa. Za novi (valjda drugi, teško je s preciznošću pratiti lokalne jutjub diskografije) album spremio je svoju uobičajenu porciju dobre volje i zavidne liričke veštine, uz markantna gostovanja prekaljenih kolega, među kojima su i živa legenda hrvatskog hip hopa General Woo i jedan od najboljih mlađih srpskih repera Smoke Mardeljano. No, za ovaj album se pre može reći da je kompilacija recentnih Riminih snimaka nego zaokružena celina, u čemu ulogu svakako ima i njegovo nehajno fristajl usmerenje. Uveren sam da može on to još mnogo mnogo bolje, mada mi je i bez obzira na to puno srce svaki put kada ga čujem i vidim. (5.5/10)

 

 

Abstract Rude & Myka 9 – AyeM Ray-DIO (Keep The Feel Ent.)
Myka 9 + Factor – Famous Future Time Travel (Urbnet/Side Road)

 

ayem

 

factor9

 

Myka 9 je živa legenda losanđeleskog hip hopa, čovek koji je i solo radovima i kao ortak iz kolektiva Freestyle Fellowship ispisao važne stranice drugačijeg pristupa žanrovskoj materiji svojim renesansnim i nepotkupljivim stilom. Kao tinejdžer imao je veze i sa NWA gangsta rap revolucijom, ali se kasnije distancirao od te priče i na krilima talenta neustrašivo odlepršao u avangardu (samo iz Kalifornije svoje zasluge za doprinos u tom smeru imaju i ekipe okupljene oko etiketa Quannum Projects, Stones Throw i Anticon). Sa iskustvom od gotovo 30 godina, prosto je neverovatno da se maltene pedesetogodišnjak pojavi sa čak dva nova albuma do polovine ove godine, kolaboracijama sa lokalnim likom Abstract Rudeom i kanadskim producentom Factorom, i po ko zna koji put svojom svežinom i neverovatnom veštinom uspe da postidi duplo mlađe kolege. I kada je tvrd, Myka nije grub, neretko i zapeva, kapirajući muziku kao potpunu slobodu, ali pri tom vodeći računa i o rafiniranju sirovosti iz koje potiče. Njegovo poimanje mogućnosti emsiinga daleko je šire od uobičajenih standarda i po duhu je najbliže kulovštini džezerskog džemovanja, s tom suštinskom razlikom da reper nikad ne upada u džezersku pretencioznost, samodopadljivost tj. narodski rečeno – dosadu. U hvalospevima okupani Kendrick sigurno zna za ovu priču, samo on ne bi umeo da je ispriča. (Abstract: 8/10, Factor: 7.5/10)

 

 

 

Czarface – Every Hero Needs A Villain (Brick)

 

czar

 

Inspectah Deck se i u matičnom Wu-Tang Clanu dokazao kao provereni timski igrač (a samo zbog linije „Life is a Script/I’m not an actor but the author“ obezbedio je sebi pesničku večnost), a pre dve godine se u saradnji sa bostonskim duetom veterana koji čine 7L i Esoteric oglasio debi albumom nove stripovski nastrojene ekipe. Czarface je podsetio starije slušaoce zašto su se kao klinci zaljubili u boom bap, ali se čini da ipak nije bila dovoljno zanimljiv za neverzirani deo publike (čitaj: današnje klince). Drugi po redu album potvrđuje potencijal prvenca i kao gumicom briše njegove nedostatke u ubistvenog treningu za vratne mišiće koji osim standardnog MC dvojca vode i prekaljene veličine poput Method Mana, Ju-Jua iz Beatnutsa, a tu su i GZA i MF DOOM. Za ovaj samit istinskih hip hop titana, 7L je spremio ubitačne matrice često obogaćene majstorski ubačenim gitarskim deonicama, pa na ovoj živoj vatri od ploče nema niti jednog „filera“, sve je na nivou, a ponajpre slušalačka zabava. Posle dužeg vremena našli smo se u prilici da čujemo nešto sa jasnim korenima u „golden age“ hip hopu, a da je spremljeno za ovde i sada, bez suvišnih nanosa ni nostalgije ni smaranja, niti insistiranja na formi nauštrb sadržaja. Sve to otvara mogućnost za razmišljanje da i dalje živimo u nekom „Zlatnom dobu“, samo toga nismo dovoljno svesni. (9/10)

 

Podeli s drugima