HOUELLEBECQ Michel

Brzo se čita ova poezija. Vari nikako

„Pourquoi tout est si dur?“ – (str. 106)
„Ecrit par un salaud/Et lu par des cretins.“ (str. zaboravljena)

Nenormalno nenormalno. Za sve koji se tako osećaju, ovih sparnih dana.

Ožarena romantika prekida tegobu pornografske onkologije. Prvih stotinjak stranica „ljudske istorije“, napisanih „rukama i mudima“ (str. 56), dakle prilično primatski i neljudski. Houellebecq, kao retki, prepoznaje, razotkriva i opisuje hladnoću materijalizma novog doba. Greje se uz katodnu cev, TV program, posle ponoći. Erotske reklame, duboko proživljene. I sam. Podeljen. Između uživanja u… usisavanju i tehnologiji usisivača. Dakle pod ručnom.

Brzo se čita ova poezija. Vari nikako.

Zdravije kad uletite u zeleni talas i pritisnete gas pedalu. Može i polako, sa puno promena brzine, ali uz ozbiljnju pretnju infekcija i zaraza.

Pet celina: Siva površina, Produženi vikend u zoni, Sećanja jedne kite, Polja praznine i Plato. U prvom, nekako najuniverzalnijem, ne i najličnijem. Autor se pomera kroz vreme: „traje svega nekoliko sekundi/uništenje jednog sveta“ (misli se na spermu) i čula: „senzori odsutnog života“ (nervi?).

Drugi deo govori o „filozofskoj gladi“, „navikama i odricanjima“ izgovorenim kroz diktafon mladosti i sa osmatračnice životnog leta (godišnjeg ili životnog doba) na prelazu u svakodnevnicu.

Onda dolazi ekscesivno vođenje ljubavi, sa jako malom, skoro nikakvom dozom, ljubavi. Pa i vođenja. „Još ono izvesno oko orgazma/ Još brutalnosti grčeva/Zasmetaće tehničkom savršenstvu.“ Ovo nekako pre podseća na propalu karijeru francuskog službenika, nego na nedoživljene ili neodsanjane ekstaze sa Nemicama, Evropljankama i Norvežankama (nisam baš siguran da u knjizi piše ovim redom-sledom?). „Sistem teži/samoreprodukciji/primenjeni Darvinizam/dostiže uzvišenu banalnost.“

Četvrti deo ili „kad se život raspao“ i „životinja nežnosti“, ne gubi u prevodu, koliko sam u sebi. Sećanja znaju da budu prilično okrutna, čak i kad se ublaže kroz prizmu surealnog. „Naša ukočena tela/Ali meso je radoznalo“. „Novembar“ i „Poklonila si mi ceo život/i njegova čuda.“

Fakin’, fejkin kontrast. Stvari koje u svojoj tupoći, tuposti, samozaljubljenoći i samozaljubljenosti, likovi poput: Lenija, Rumenka, Kalipsa, Čoka-Moka, Sneška (imena izmenjena, originalna poznata redakciji), nikad neće biti u stanju da provale preko svojih usana. Zavist.

Plato – poslednje poglavlje. O „šupku koji piše i tupanima koji čitaju.“

Svaki beg od parapsihologije završi duboko u parapsihologiji. Isto kao i približavanje, k njoj. Za nas koji se ne razumemo ni u brzinu, ni u lakoću, ni u lepotu, najbolji su: brzopleto čitanje i par crtica. Pre zaborava. Pre nego što spomenik junaku s dve nepoznate ne zaraste u potpuni korov.

(S. D.)

Podeli s drugima