Trijumf filma Mesečina na ovogodišnjoj dodeli Akademijine nagrade ujedno je i razrešujući epilog prošlogodišnje afere o belom Oskaru


Kristina Đuković

Prošlogodišnji Oskar ostao je upamćen po glasnoj kritici rasne neravnopravnosti u izboru filmova koje je ponudila američka Filmska Akademija. Otuda deluje da je film Mesečina, dobitnik Oskara za najbolji film (i drugoplasirani po broju nominacija posle mjuzikla La La Land), neka vrsta popravnog ispita. Nagrađen Oskarom i za najbolji adaptirani scenario, poluautobiografski film Berija Dženkinsa, bavi se odrastanjem afroameričkog dečaka Šajrona u siromašnom, dilerskom predgrađu Majamija.

Međutim, zanimljiva, ciklična dramaturgija ovog ostvarenja nastalog prema pozorišnom komadu čiji naslov Crni dečaci mogu da poplave na mesečini deluje kao lekarsko upozorenje Majklu Džeksonu, ujedno je priča o potrazi za identitetom u paleti ponuđenih društvenih i popkulturnih stereotipa pa deluje i kao škakljiva povratna refleksija na temu poželjne rasne, rodne i svake druge ravnopravnosti.

Priča o odrastanju introvertnog, fizički slabašnog dečaka podeljena je u tri čina, kao tri jasno odvojene formativne faze – detinjstvo, adolescenciju i rano zrelo doba. Postupak po kom svaki od ova tri čina nosi po jedan od nadimaka ili imena koje Šajronu nadeva okolina, kao i zanimljiva glumačka rokada koja aludira na pretapanje identiteta nedostajuće očinske figure, autoriteta i onoga što bi glavni junak mogao postati, pukoj priči o odrastanju dodaje svež i snažan brehtovski komentar na temu društvenih stereotipa. Reditelj i scenarista, Beri Dženkins jasno trasira Šajronovu biografiju kao dramatičnu potragu za ličnim izrazom u odrazima koje pojedincu šalje okolina, ali i u pravcima ka kojima ga guraju date okolnosti kao proizvod socijalnog eksperimenta. Ako ovome dodamo direktne citate Trifoovih 400 udaraca, može se reći da Dženkins svesno teži dekomponovanju zadate partiture za odu o mladalačkoj potrazi.

Cikličnost koju zadaje dramaturgija lepo je preslikana i na glumački, kao i na muzički fon filma. Tako isti glumac, Mejeršala Ali tumači ulogu dilera Huana koji u prvom činu predstavlja Šajronovu očinsku figuru, ali i potonjeg, zrelog Šajrona koji usvaja mačo stereotip kao prihvatljivu školjku za svoj nerazrešeni lični i, pre svega, seksualni identitet. Jedina konstanta i lik koji daje kontinuitet, a samim tim ukazuje i na ciljano odstupanje od istog u sva tri čina filma, jeste figura majke. U sasvim neočekivanom iskoraku iz svojih holivudskih uloga Tai Dalme i Mis Manipeni, Naomi Haris gradi lik samohrane majke ovisne o drogama kao uverljiv, realistički portret, ali i kao arhetipski prikaz Medeje koja daje i ujedno oduzima život. Ipak, glumačkog Oskara uzeo je Majeršala Ali, čime je definitivno stavljen epilog na prošlogodišnju aferu o belom Oskaru.

 

Podeli s drugima