marcelo

Kuća na vrućem vetru

Slobodan Vujanović

Marčelo ima 31 godinu, ako je verovati Wikipediji. I karijeru dugu više od pola tog života.

Kada je počeo, baš kao i Beogradski Sindikat, bio je glas svih nas, a onda je vremenom, baš kao i oni, završio sa etiketom da repuje samo za jednu stranu.

S obzirom na konstelaciju mentalnih snaga u našoj zemlji, čiji se razmeštaj potom neminovno prenosi i na hip hop populaciju u Srba, čini mi se da se odlučio za nepopularniju stranu. Manje zanimljivu tabloidima (i medijima uopšte), bolno kompromitovanu, liberalniju nego što je to „Srbima“ po volji, liberalniju nego što to hip hop trpi i preferira, na kojoj je više starijih (matorijih) nego na onoj drugoj, a koja je otvorena, ali ne baš poverljiva ka hip hopu (kao obliku kulture).

Danas establišment ne mari puno za njega (onaj prethodni ga je čak video kao sopstvenog, benignog promotera), ali Marčelo zaslužuje našu pažnju jer (i dalje) ide na kurac pozamašnom delu anti-establišmenta koji bi trebalo da mu čuva leđa.

Mislim da je Marčelo pravi reper.

Mislim da je Marčelo pravi reper za okolnosti u Srbiji.

Mislim da Marčelu nije baš lako da bude takav reper (kakav je). U okolnostima.

Mislim da će jednog dana srpska kultura gledati na Marčela sa daleko više poštovanja nego sada. Nadam se.

Nevezano za prethodno rečeno, ni Kepa (jer nemam potpisan ugovor sa njim), ni Laguna, ni Marčelo mi nisu doturili primerak ovog albuma. Knjigu nisam ni video, ni pročitao, a muziku sam skinuo sa nekog piratskog torenta (hvala aplouderu!), te o smislu ovog izdavačkog komba (knjiga + CD) ovde, silom prilika, neće biti reči.

Omot je odvratno izdizajniran. Sreća pa su srpski standardi niski.

A ne vidim ni neku naročitu čar dovođenjem u vezu sa skoro zaboravljenim herojem (The Crow) ili „junakom“ vrlo diskutabilnog morala (Joker).

Da budem iskren, a da ne bude mnogo ljutnje, on na omotu izgleda kao Big Lale sa ne baš najsrećnije izabranim mejkapom.

Ali, muzika je na momente impresivna.

Tema Napetog šoua (kako naslov vrlo dovitljivo kaže) jeste ova naša Srbijica i saspens koji obitava u njenoj grotesknoj egzistenciji (i pridružujućim našim). Zaokruženost svih tih predstava kojima prisustvujemo svakog jebenog dana nameće se kao koncept ovog albuma, iako prožimajuća priča o serijskom ubici Šurdi (kačite li igru reči?) nepotrebno skreće pažnju i preti da se nametne kao koncept unutar koncepta. Naravno, ovaj prvi može se pripisati, pod različitim imenima, svim Marčelovim albumima, dok ovaj drugi ostaje deo njegovog kontinuiranog koketiranja sa Eminemovom estetikom i stripizacijom sopstvenog hip hop sveta (njegov privatni „Sin City“, recimo). Povremena efektnost referisanja na ubitačnost repriziranja serijskog programa (RTS-a), koju simbolizuje Šurda (inače junak čuvenog seriala Vruć vetar), stoji kao ta „walking dead“ stvarnost u kojoj boravimo, kao sve lošijoj reprizi sećanja na to kako je nekad bilo bolje. Ili, makar, podnošljivo.

Napetom šou može se prebaciti i da je predugačak: 73 minuta i 19 pesama je barem pola sata i 7-8 pesama više nego što je trebalo da bi ovo bio odličan album. Ovako, ponovo smo dobili miks koji i žanrovski i tematski probava i više nego što bi morao, prečesto odlutavajući od osnovne teme, atmosfere i tona. Dakle, mogli smo bez: Šankeru (Funky G-džez), Šurda (pseudo-Prince), Tunel (mislio sam da se ove kombinacije iz dvedesetih a la Duck i Moby Dick nikada neće vratiti), Totalno (WTF?!!), Baba (dopada mi se Brehtovski smer, ali ne i način kojim se tamo krenulo)… Sa albuma možda ne bi trebalo da lete prepoznatljive marčelovske (da ne kažem miljenovićevske) poput Kavez, Danas neću napisati ništa i Šapat (koje zatvaraju album), ali bi ih možda trebalo malo renovirati, jer sad već upadljivo deluju kao odelce u kome se Marčelo oseća previše komforno ili kao odelce (Danas neću…) koje je odavno trebalo da preraste. Ako želi da raste.

Dobra stvar je što Marčelo kao umetnik i intelektualac ne potcenjuje samog sebe i ne plaši se da bude pametan. Ne kažem da je to pre činio, ali kažem da mi sada deluje kao da pomalo sam sebe izaziva i kao da samo sopstvene strahove drži kao rivale. Zahvaljujući toj šizofrenoj borbi dobijamo neke od vrlo duhovito (urimovanih) opservacija.

Zastava sa slikom nosa zabodena u tuđa posla  (Muk)

Nisam ja ušao u stranku da bi mi dali deo njihovog prihoda, ušao sam da mi više ne otimaju to što mi pripada (Laž)

Dok Titanik tone mi mu još sisamo vesla (20 000)

Kulturu imam besplatno, jer na trgu je Ceca (20 000)

Držim vas za reč kao vi mene u šaci (20 000)

Neka uče samo oni koji bolje ne mogu (Himna Maršala Mita)

Nek bezgrešni baci kamen, al’ da nije Sizifov (Kavez)

Ozbiljnija zamerka Marčelu ide na pokušaje samo-kafanizacije i ulaženja na teren folk-kabarea u kome nekad sočne priče završavaju na previše tankim i neinventivnim podlogama, i u aranžmanima koji deluju kao trećerazredna arsendedićizacija. Možda potreba za ovakvom vrstom autorskog diskursa dolazi s godinama, ali, brate, ako si reper, onda nikad ne sediš ako želiš da te saslušamo.

Meni je drago da Marčelo oseća ozbiljnu obavezu da Napet šou tretira kao sopstveni Drugi dnevnik i da kao na traci pretresa raznorazne srpske probleme. Ono gde on ostaje „4Real“ (barem za moje prohteve) jeste što je jasno da se on isključivo dotiče problema koji su tu oko njega, i da ne nastupa sa opštim mestima, demagoški i u skladu sa nazorima „liberalne elite“ koja mu je od svih bila najnaklonjenija. Njegovi sudovi su poprilično zdravorazumski, i čikam da vidim ko se sa njima ne bi složio (budale ekskludid), baš kao što mu je i opsesija smislom i kvalitetom školovanja u Srbalja bliska usled sopstvenih „produženih studija“.

Najinteresantnije od svega je koliko je ne-pop-ularno ono čime se Marčelo bavi. A, opet, s druge strane impresionira (me) koliko vernih fanova ima i koliko ta ekipa nimalo nije mala, i dalje deluje zainteresovano za ovaj „nadmeni“ „intelektualistički“ pristup- kurčenje, ali sa mudima među ušima. Baš kao što je Eminem svojevremeno otvorio novu etapu hip hopa očiglednom fikcionalizacijom svog života i osećanja, tako i Marčelo traži načine da sopstvenu realnost „žanrovski“ izmesti u nekakav lični knjiški Gotam u kome potom sebe tretira kao mračnog viteza-štrebera koji se rve sa njom. Dobra vest je da i solidna doza humora (iako bi moglo i više) prati sve to i čini ga neobaveznijim nego što sve rečeno zvuči.

Povremeno je impresivna i muzička podloga i aranžmanska rešenja koja Marčelo nudi svojim „milionima“. Muk (najbolja stvar ovde) počinje kao vlaško kolo, a zatim se preko karpenterovski ježećih visokih nota razmotava u elegantni valcer sa mrakom, protkan rozmarinastom uspavankom. Nema boljeg saundtraka od ove kombinacije za Marčelovo prigušeno režanje. Slična atmosfera vlada i u prosvetnoj kući strave Himna Maršala Tita. Duet sa Iskazom u 20 000 sempluje starogradsku staroškolski himnično aludirajući čime se danas bave lole. A da spomenem (pogledaj dom svoj, Vučiću!) i finiš ove pesme sa himnom Bože pravde na miksu jezika naših sve brojnih i sve mlađih gastarbajtera. Simpatišem i Opajdarsko kolo zbog dobro sprovedene parodije na vojvođanski folklor (er ima neko u gradu da nije došao sa sela?, taj zon). Pegla je odličan radio hit i uklapa se u Marčelov storiteling diskurs, a ne mogu da ne cenim ni stranu koju je zauzeo.

Napet šou ne uspeva na svim nivoima da se uzdigne u album kakav Marčelo duguje Srbima/ Srbiji (ako o takvoj vrsti dugovanja uopšte može da se priča), ali je vredan poštovanja jer i on ostaje na kursu koji je ovaj definisao pređašnjom karijerom, što u mojim očima, a pred ovakvom srpskom publikom, nikako nije mali cilj. Ipak, prava je šteta što talenat i napredak repera ne prate isti takvi muzičari i producenti.

Na većini pesama.

SELEKTAH: 6minus/ 10

Podeli s drugima