Ljubavna pesma – Srđan Srdić (Partizanska knjiga)


Srđan Srdić je ne samo jedan od zanimljivijih autora na savremenoj sceni, nego možda i jedan od najpreciznijih i najdetaljnijih čitača koji trenutno na njenim prostorima žive i stvaraju


Darko Doni

Ljudski snovi često se pojavljuju u književnosti kao kompromis između stvarnog i imaginarnog sveta njihovog stvaraoca. Često su to ili fragmenti ili pojašnjenja na nekim prelazima koji prepuštaju čitaocu na volju da se odluči za neko od ponuđenih rešenja.

Najnoviji Srdićev roman kao da je sastavljen iz samih takvih celina, i to beskompromisno. Glavni junak sanja u avionu, sanja u turističkom egipatskom risortu, sanja na bazenu, sanja u skoro svakom delu ovoga dela, koje verovatno može da se posmatra u mnogo ključeva, ali i ne mora. Može u njemu prosto da se uživa, jer obiluje stvaralačkom pirotehnikom i specijalnim efektima jezika kojim očigledno majstorski vlada i kojim se u mnogo navrata maestralno služi i koji nisu ni u jednom trenutku puka egzibicija nego napor da se nešto novo i neponovljivo izloži i kaže. A i da duže traje.

U svojim ranijim ostvarenjima bogato se služio mračnim fatamorganama koje verovatno potiču iz imaginacije i životnog okruženja njegove vojvođanske ravnice. Najčešći motivi koji su predstavljali komunikaciju sa spoljašnjim svetom, dolazili su iz sveta podzemlja, metala ili postroka, a bilo je tu i pomalo svakodnevne politike, vrlo decentno upakovane. Ovde to skoro da nije slučaj. Sve je izolovano u jednu kompaktnu celinu, čeka se svadba, koja verovatno nikada neće da se desi. Visoki ideal umetnosti i stvaralačke samoće. I nije na prvu loptu.

Zaintrigirao me naslov – Ljubavna pesma. Pretpostavljao sam da tu neće biti puno ni ljubavi ni pesme, poznajući ranije Srdićeve radove. I, naravno, prevario sam se, jer: „Postoji vreme za ljubavne pesme.” Nekome konkretnom je ovo sve upućeno, za običnog čitaoca nema tu puno šta da se ponudi. Zapravo ima.

Poput mantri, izgovaraju se reči s nadom, sa strepnjom, s očekivanjem, s molbom za razumevanje i opraštanje, ljubavne reči, Bog zna kome upućene. Dođe mu da napiše pismo, ali ne zna adresu, tako nekako otprilike. A i pošte odavno gube svoj smisao, umesto pisama raznose pakete.

Likovi su možda i stvarni, pustinja i hotel su možda stvarni, ali nekako to i nije toliko važno. Važan je sam doživljaj čitanja. To prostranstvo jedne Amerike i jednoga Sibira i jedne Sahare koje može da se spakuje u samo jednu knjigu. Ta slova koja nastaju i nestaju u vrućini i vrelini dana. I ta sloboda izbora, na kojoj se sve vreme insistira. A i neki harmonija i balans za kojima se teži.

Bolje odgovore na mnoga pitanja koja se javljaju u glavi sigurno može da dâ sam autor, ako mu se ta šansa da komentariše svoj roman pruži. Neko upućen u stanje na aktuelnoj literarnoj sceni, takođe može da bude prava adresa. A i osoba kojoj je pesma upućena. Možda je to autor uputio i samom sebi, da se grubo našalimo.

Ovako, svaka interpretacija može, a i ne mora da bude ispravna.

Kastor, oko koga se sve vrti, lik je pun asocijacija i metafora, iz njega nadiru fraze i izrazi. Došao je u jedan drugi svet da se, verovatno, odmori, ali misli i okolina ne daju mu mira. Sva čula rade u petoj brzini. „Redirekcija tonaliteta”.

Pomalo me stvarno strah da se upuštam u analize, jer svaki put kad krenem u rasklapanje neke scene, to krene u više pravaca i ne mogu da se odlučim koji bi mogao da bude najadekvatniji. A Srdić je ne samo jedan od zanimljivijih autora na savremenoj sceni, nego možda i jedan od najpreciznijih i najdetaljnijih čitača koji trenutno na njenim prostorima žive i stvaraju.

Na prvih četrdeset stranica sam se pitao: Šta je ovo? A kad sam se opustio, jedina mi je želja bila: Daj da ovo kreativno i zabavno… ludilo što duže traje. I moram priznati, 282 stranice bile su premalo.

Ako volite nasvakidašnju literaturu, Ljubavna pesma će vam pružiti kvalitetno i uzbudljivo zadovoljstvo. Zašto? Nemojte to da me pitate, molim vas.

Možda je ovo ipak samo jedna obična, pomalo stidljiva, pa i neobična ljubavna pesma.

 

Podeli s drugima