Kako sam osvojio Beč – Mile Stanković (SlovoPres)


Kako sam osvojio Beč je vrlo interesantna knjiga ne samo zbog teme već i zbog načina kako je napisana, humora, upečatljivosti likova i poznavanja mentaliteta i prilika u Beču među „našima”


Radni naslov knjige bio je Priče iz rasejanja, koji upućuje na naše ljude u inostranstvu, tačnije – u Beču. Neki tamo žive i rade, neki samo rade, a neki samo žive. Ovi poslednji su najinteresantniji. Zato je naslov Kako sam osvojio Beč adekvatniji, to je sama srž misli junaka ovog štiva.

Knjiga je podeljena na dva dela: novelu Žizni i sočinjenija devijantnog emigranta i priče o raznim sudbinama naših emigranata u Beču, pod krovnim podnaslovom Priče iz dijaspore. Nasuprot očekivanjima, nema holivudskih priča o uspehu kao ni opisa mukotrpnog snalaženja u „tuđem svetu”. To je skup mutivoda, sitnih prevaranata koji bi žarko želeli da postanu krupni, (ne)ostvarenih žigola, većih i manjih baraba… Došli su u Beč iz raznih krajeva ne samo Srbije već i cele bivše nam države u želji da ostvare snove. Idu kroz život linijom manjeg otpora nadajuću se većem uspehu koji mere jedino nesrazmerom između rada i uživanja. Naravno, prevaga je na uživanju.

Dominanta u Kako sam osvojio Beč je humor. Česta upotreba imperfekta, karakterističnog za stare testove, kao i za crkveni jezik, takođe je u službi humora. Ironija je na visokom nivou. Pomislite da će nešto biti uzvišeno, duhovno, a ispostavi se da je prizemno da prizemnije ne može biti. Situacije u kojima se nalaze junaci uvek rešavaju po principu „lako ćemo”, a rezultat je „teško nam je”. Pritom, većinu ne muče moralne dileme da li su postupili pravilno i ima li njihove krivice.

Brojne reference na pop kulturu, poput prepoznatljivih slogana iz pesama, filmova i serija koriste se taman koliko treba, osmeh posle pročitanog je podrazumevajući.

Jezik Mileta Stankovića je jezgrovit, karakterizaciju likova doveo je maltene do savršenstva, u obrtima je iznenađujuć, duhovit i slikovit, a opisi situacija su lagani, nenametljivi i životni.

Vrlo interesantna knjiga, ne samo zbog teme već i zbog načina kako je napisana, humora, upečatljivosti likova i poznavanja mentaliteta i prilika u Beču među „našima”. Susreću se „naši” i s domorocima, Bečlijama, ali ni oni nisu ništa manje smutni likovi. Verovatno zato što se slični uvek pronađu. Poenta je u tome ko će koga više prevariti, po narodnoj „i nad popom ima pop”.

Podeli s drugima