money-burning-500x328

„I have no idea if that means something or nothing“ (Nemam pojma da li to nešto znači ili ne znači ništa)
Bill Drummond

Hugo Ball je još 1916 u ciriškom Cabaret Voltaire izveo poemu „Karavan“, čija je jedan stih glasio „hollaka hollala / anlogo bung / blago bung / blago bung“. The KLF su krajem osamdesetih i početkom devedesetih bili svojevrstan nastavak te epohe i priče: „This is Radio Freedom/ KLF! unh huh, unh huh, unh huh, unh huh“. Iako su se rukama i nogama trudili da ne uđu ni u kakav udžbenik i ni u kakvu istoriju, to im nije pošlo za rukom (ni za nogom).

Dario Stajić

Ostavimo Balla po strani; Huxley i Timothy Leary su izvršili veliki uticaj na Roberta Antona Wilsona, američkog filozofa i čoveka čija su literarna dela direktno pokrenula muzičku avanturu Billa Drummonda i Jimmyja Cautya; The KLF aka The Justified Acients of Mu Mu, aka The K Foundation.

Pre nego što su počeli sa miksovanjem semplova Beatlesa i Samanthe Fox, Drummond (Time Boy) je i ranije bio aktivan kao član liverpulskih Big in Japan i menadžer Echo & The Bunnymen i The Teardrop Explodes. Karijera Cautyija (Rockman Rocka) bila je manje uzbudljiva. Ipak, kredibilitet je stekao projektom Angels 1-5, s kojim je dahavne 1981 snimio sešn za Johna Peela. Toliko vihikipedije.

Higgsova žuta knjiga sa ovcom na stikeru, ne bavi se toliko istoriografijom i faktografijom, koliko „idejama, metodom po kojoj ispričati priču vezanu za dadaizam, teoriju haosa, sinhronicitete, pank, rejv i snazi broja 23“. Najuzbudljivija je svakako uvodna priča vezana za javno spaljivanje milion funti. Konsenzus je glasio: „Drummond and Cauty are a pair of attention-seeking arseholes.“ („Dramond i Koti su par seronja koji pokušavaju da privuku pažnju“) Par je po pitanju tog i drugih komentara ostao nem. Uradili su to što su uradili, jednostavno zato jer su bili u situaciji da nešto tako mogu da urade. I na tu temu, neće se oglašavati sledeće 23 godine; počevši od 23.08.1994.

Dalje, priča se razvija preko (ne)prijateljstva sa Julianom Copeom i Ianom McCullochom, pa do knjige „Principia Discordia“, autora pod pseudonimom Malaclypse the Younger. Discordiancima je, napomenimo, zabranjeno da jedu hot dogove. Potom, na red dolazi Carl Jung i teorija opisa događaja koji su u korelaciji, „koincidencijama sa i bez značenja“ ili „akauzalnim principom veze“. „Fate, up against your will.“ (Sudbina, nasuprot tvojoj volji) Autor se vraća na kolosek pričom o semplu grupe ABBA i The JAMC (The Justified Ancients of Mu Mu) i refrenu „love, love, love“ koji nestaje u laganom zvučnom fejdautu, ali ostaje večno da odjekuje u našim srcima. The JAMC je trajao godinu dana.

Sledi The KLF, minimalni, „anonimni“ projekat u duhu aktuelne dens kulture. Album „Chill Out“ (1990) sa semplovima Elvisa, Ackera Bilka i Fleetwood Maca, nosio je u sebi klicu začetaka ambient housea. Sledili su i ambijentalni video radovi, paganske fejk ceremonije, konceptualno pomalo u stilu Briana Enoa, a pomalo i ne u stilu Briana Enoa… Sve to nekako u doba velikih uspeha Madonne, Princea, Simply Reda i Pet Shop Boysa. Veliki komercijalni hit „The White Room“ (1991) sa „klasicima“ „3am Eternal“, „What Time Is Love“ i „The Last Train To Trancentral“. Čuveni nastup sa Extreme Noise Terror, pošto su Motörhead odbili kolaboraciju za fiktivni „The Black Album“.

Onda elaboracija na temu Douglasa Couplenda i „Generation X“ i Fukuyamine „The End Of History and the Last Man“ i još mnogo toga na 300 stranica.

Svakako da su za znatiželjnike i sve koji cene opus The KLFa, relevantnija i informativnija dela Drummonda: „The Manual: How to Have a Number One Hit the Easy Way“ (1999) i „17“ (2008). Higgs svojom pisanom istraživačkom meditacijom, ipak dotiče vidike koji nam se ukazuju u snovima koje po pravilu zaboravljamo tačno u trenutku koji prethodi samom buđenju. Šta da kažemo na to? Beeeeeeee… (onomatopeja blejanja i meketanja) ili da nastavimo i dalje da sanjamo.

Podeli s drugima