Prikaz pisan pre šest godina, sada aktuelan možda i više nego tada

Milja Lukić

Retko ili nikako jedna knjiga iz oblasti lingvistike može da izazove buru kao što je to bio slučaj sa Jezikom i nacionalizmom Snježane Kordić. Dok je još bila u najavi, zainteresovala me je naslovom, i moram da priznam kako sam očekivala veličanje hrvaštine i odu „povijesti dugoj četiri tisuće godina“ (možda i više) i pljuvanje po Srbima, ali na neki uvijen, akademski ili bilo kakav drugi civilizovan način, što je već postalo opšte mesto kod braće Hrvata. Zašto mi je to padalo na pamet? Isključivo iz razloga što je izdavanje knjige pomoglo Ministarstvo kulture Hrvatske. Kad je Jezik ugledao svetlo dana, reakcije su bile tako žestoke (dovoljno je izguglati sve o ovoj temi, a od pojedinih komentara može i da pozli), da je krajnji epilog tužba Hrvatskog kulturnog vijeća na adresu hrvatskog Ministarstva kulture!

Naravno, autorka je postala državni neprijatelj Broj Jedan, čak se i na Vikipediji može pročitati kako daje kontroverzne teze i da je draga jugonostalgičarima, i da se koristi prevaziđenom lingvističkom literaturom 19. veka romantičarske orijentacije… Inače, ovo poslednje je doslovni citat Mirjane Jurišić, o čemu se po nešto može pročitati u tekstu Zvonimira Despota, a može i na izvorištu. Ima i tekstova koji su im sasvim nasuprot  i objektivni, jednostavno – nepristrasan su prikaz knjge. Mogla bih do prekosutra da ređam linkove o svemu ovome, ali sam izvukla tek neke karakteristične.

Knjigu sam dobila u Beogradu, od Srđana Dvornika (iz Zagreba, zahvaljujem mu), i bila je to prava odiseja. U poslednje dve decenije sve je teže doći do knjiga van granica zemlje u kojoj si. Ne znam kakav je slučaj u Hrvatskoj, Bosni, Crnoj Gori… ali u Srbiji mi pod nos poturaju samo hrvatska izdanja popularne literature ili neke teme koje se posredno ili neposredno tiču politike. Da, raspisali se i oni koji rade na TV, a muka mi je od „lake književnosti“. Jad i beda pisane reči. Nedostaje mi veliko, otvoreno tržište – mnogo naslova, mnogo tema, mnogo autora…

Jezik i nacionalizam pročitala sam relativno brzo ako se uzme u obzir da nije beletristika. Za početak, razvejao mi je nedoumice oko pristupa temi – sasvim je objektivan. Tu i tamo ima gorčine autora, ali je rezultat očaja nad stanjem pre negoli nečeg drugog. Druga stvar po važnosti – sasvim mi je jasno zašto su se svi ratoborno digli na noge u Hrvatskoj i zašto je napadaju tako žestoko, pri tom koriste iste argumente koje je ona osporavala i, po mom mišljenju, uspešno osporila u Jeziku. Na primer, jedna od gluposti je „argument“  kako je hrvatski sasvim zaseban jezik jer tako piše u Ustavu Hrvatske! Nek ostane bez komentara, gadljiva sam. Ima toga podosta, komentari na knjigu vrve od „bisera“. I treća stvar, za mene najbitnija, Jezik mi je širom otvorio ionako otvorene oči povodom preciznosti u izražavanju.

Naime, u odlike nacije svrstava se i jezik. Dobro sam preispitala to svoje „znanje“ posle Jezika: „Poznato je da ‘veza između države i jezika nije nužna u smislu uzajamnog poklapanja ili podudaranja’ (Weisegerber 1990: 61). Npr. na njemačkom govornom području državne granice se ne podudaraju s jezičnima (Scheuringer 1996: 151). I inače, ‘jezične granice i državne granice nisu se u Evropi nikada podudarale’ (Schubert 1997:86), one ‘nisu u Evropi nikada bile sinhronizirane i nisu to ni danas’ (Haarmann 1975: 81). Evropa  po tome nije iznimka, u svijetu je čak pravilo nepodudaranje jezika s državom: ‘većina država u svijetu sadrži više od samo jedne jezične zajednice, višejezičnost je dakle normalno stanje’ (Buchler 2002: 21).“ (str. 172)

Dalje nastavlja: „Stav da zaseban jezik legitimira postojanje zasebne nacije i države odavno je napušten u zapadnim demokratijama, najkasnije nakon rušenja Hitlera s vlasti. Naime, ‘koncepciju o jedinstvu jezika, naroda i nacije zastupalo je jezikoslovlje Trećeg Rajha pozivajući se na narodski pojam jezika’ (Koller 2000: 568) i propagirajući ‘Hitlerov ideal jedne nacije, jednog teritorija, jednog jezika’ (Ager 2001: 180). Nacistička teza da ‘odnos prema materinskom jeziku je ključ za opstanak ljudi kao rasne ili etničke zajednice’ (Hitton 1999: 5) zvuči danas sasvim poznato na južnoslavenskim prostorima. I shvaćanje nacista: ‘ako izgubiš svoj jezik, glasio je argument, izgubio si svoj identitet’ (ibid. : 8), općeprisutno je danas u novim južnoslavenskim državama. U njima vlada kult ‘nacionalnog jezika, kao jedan od najvažnijih kultova nacionalizma, koji je opet jedna vrsta sekularne, odnosno političke religije.“ (str. 173) Komentar je izlišan.

Osnovna teza Jezika, da je srpskohrvatski policentričan jezik, poput nemačkog (koji se govori u Nemačkoj, Austriji i delu Švajcarske) ili engleskog (u Engleskoj, Americi, delu Kanade…), objašnjena je na 379 stranica sa sve primerima i potkovano. U prevodu – srpskohrvatski je zajednički jezik Srba, Hrvata, Bosanaca i Crnogoraca.

U poslednje dve decenije svedoci smo „lova na veštice“, u stvari na srpske reči koje su „zaprljale“ hrvatski jezik, a na kraju se ispostavilo da te navodno srpske reči uopšte nisu srpske, poput hiljade, tačke, prisvojni, zarez… Slično se dešava poslednjih godina i kod nas, pa na primer čujem da je „nepravilno“ sedmica, dom, korišćenje infinitiva… jer je navodno hrvaština. Slatko se nasmejem. Na svu sreću, takvi „čistunci“ ne sede na mestima s kojih bi mogli da nam propisuju kako da govorimo i nisu plaćeni kao u Hrvatskoj, pa valjda zato nisu ni toliko glasni. Ipak, imaju izvesnog uticaja. Na primer, došlo je dotle da se toliko preteruje s veznikom „da“, pa se stavlja i gde treba i gde ne treba. Ipak neko brine o jeziku na pravi način, jedno od pitanja na testovima za kvalifikacioni upis u srednje škole bilo je i sledeće:
„Podvuci rečenice u kojima je moguće infinitiv zameniti konstrukcijom: DA + prezent:
On će ustati rano.
Zar umeš plivati?
Raditi je zadovoljstvo.
Želim doći.“
Da pomognem – tačna su dva odgovora i oba imaju modalne glagole. Tamo gde su pomoćni glagoli, jednostavno ne ide konstrukcija „da + prezent“. Ispravno je: Želim doći i Želim da dođem, kao i Zar umeš plivati? i Zar umeš da plivaš?„. Od norme odstupa na primer: On će da ustane rano, pravilno je samo: On će ustati rano.

Ponekad istorijske činjenice do te mere surovo šamaraju da trenutna situacija deluje karikaturalno. Neko iz neznanja, a neko svesno zanemarujući istinu prenebregava izvornike: „Ante Starčević se borio za to da se u Hrvatskoj uzme ekavica, dok se njegov suvremenik i autor ‘Srpskog rječnika’ (1818) Vuk Stefanović Karadžić zalagao za ijekavicu (što se vidi i iz naslova njegovog ‘Srpskog rječnika’).“ (str. 90). U skladu sa svojim idejama, Ante Starčević o tome piše 1851. u zagrebačkim Narodnim novinama. Međutim: „Starčevićeva nastojanja da se u Hrvatskoj uzme ekavica nisu pobijedila jer su prevladali hrvatski vukovci, koji su se zalagali za Karadžićev ijekavski izbor jata. Rezultat je, dakle, bio: Karadžićev ijekavski izbor jata nije prihvaćen u Beogradu zato što tamo nisu htjeli mijenjati svoj ekavski izgovor, dok su u Zagrebu, gdje su izvorni Zagrepčani također ekavci jer su kajkavci, ipak prešli na ijekavicu. A da je bilo po Anti Starčeviću i Vuku Karadžiću, Hrvati bi danas govorili ekavicom, a Srbi ijekavicom. Zato Friedman (1999: 14) kaže da je ‘ironija sadašnje situacije’ to što je ijekavicu u 19. st. izabrao i zastupao Vuk Karadžić i što se ona tada više identificirala sa srpskim nego s hrvatskim intelektualnim kretanjima, a danas je obrnuto.“ (str. 91).

Snježana Kordić se poziva na lingviste, sociolingviste, istoričare i sociologe kad piše o „naciji, identitetu, kulturi i povijesti“. Iako joj u Hrvatskoj zameraju da je preuzela stavove romantičara, ovde se radi o našim savremenicima i stručnjacima iz oblasti kojima se bave. Nema nikakve lične note, već samo bavljenja strukom, objektivnosti i savesnosti, bez obzira na sve druge interese koji bi mogli proisticati iz pripadnosti određenoj klasi, naciji, narodu, grupi… Pozivanje na autoritete ovde ima debelo opravdanje jer ovakva tema ne bi trebalo da ima tako tesne dodirne tačke s lingvistikom, ali kako se radi o jednoj tezi za koju vas u Zagrebu mogu proglasiti i za izdajnika, a upravo su „kultura… povijest“ uzročnici problema, morala je i njima da se pozabavi. Na vrlo jednostavan i logičan način opisano je prekrajanje istorije i kako se to odrazilo na jezik, a samim tim i koliko jezik ima važnu ulogu u jačanju nacionalizma. Jezičko „rodoljublje“ tako je uznapredovalo da je postalo svojevrsno takmičenje – traže se prave hrvatske reči, a ako ih nema, onda se izmišljaju. Naravno, prvo treba proterati srpski (i kad nije srpski), pa onda i sve ostalo.

Samo napred u autizam, svesno izabran i dobro podržan u svim strukturama društva. Mislila sam da je osnovno svojstvo jezika – sporazumevanje, ali nije – oni žele što više da se razlikuju, pa i kad nema potrebe za tim, nešto mora da se menja (da li ste čuli da je predlog da se „neću“ piše: ne ću?). Sam naziv srpskohrvatski, bez obzira na činjenice, uopšte ne sme ni da se spominje. Naravno, prećutkuje se da su i hrvatski jezikoslovci učestvovali u Novosadskom književnom dogovoru (neki od njih danas su vodeći kroatisti), ali ga potpuno drugačije prikazuju s ove vremenske distance. Niko se i ne seća tih davnih godina, pa i ne zna šta se sve dogovaralo i koliko se ko s kim i čim slagao, tako da mogu da pričaju šta im je volja – ko će ih proveriti! Ionako je falsifikovanje činjenica postalo manir. Na primer, za „tačku“ se zalagao upravo Jonke, iz Zagreba. „Točka“ je rusizam, tek da se zna. Ko čita samo savremene kroatiste stvarno stekne utisak da ih je Beograd proganjao i nešto im nametao, što uopšte nije tačno. Više je „korekcija“ bilo za srpskohrvatski nego za hrvatskosrpski. A predloge zagrebačkih kolega svi su usvajali. Tako Novosadski dogovor, ni kriv ni dužan, postade Baba Jaga za jadne, napaćene Hrvate.

„… čitatelj se danas uistinu može zapitati kako je moguće da su usprkos tim činjenicama autori poput Stjepana Babića uspjeli izgraditi legendu da su Novosadski dogovor iz 1954, Pravopis dviju matica iz 1960. i Rječnik dviju matica iz 1967. znak neravnopravnosti i unitaristički čin?“* (str. 304)

„Autorima Rječnika Babić prigovara što su naveli potvrdu riječi vlak kod Stevana Sremca, kafa kod Matije Mažuranića, i iz hrvatskih narodnih pjesama, kino iz Letopisa Matice srpske, kratkotalasni kod Miroslava Krleže, ćutnja kod Ivana Kozarca, jeftin kod Mihajla Lalića, hartija kod Tina Ujevića itd. Babić bi, očito, htio da se prešuti postojanje tih potvrda. Međutim, citirani autori nisu mogli predvidjeti da će se roditi jedan Stjepan Babić, koji će si uzeti za cilj da riječi uobičajene u Hrvatskoj počne proganjati po sistemu ‘da vidimo, koju riječ bismo ovoga tjedna mogli proglasiti srpskom’. Pa ni sam Stjepan Babić prije nekoliko desetljeća nije znao koje će sve riječi proglasiti nehrvatskima: dovoljno je pogledati njegove tekstove u ‘Jeziku’ iz 60-ih godina (i Brozovićeve i Katičićeve) pa će se vidjeti da je upotrebljavao riječi koje su danas na glasu da nisu hrvatske. Babić bi naknadno falsificirao prošlost i napravio da citirani pisci nisu koristili riječi koje su koristili.“ (str. 313)

Posle pročitanog „Jezika“ stiče se utisak, bar sam ja stekla takav, da je glavni problem što u tom starom a njima „novom“ jeziku stoji i naziv „srpski“ – to je izgleda kao krst za đavola ili beli luk za vampira. Međutim: „Budući da naziv srpskohrvatski ima ‘dugu tradiciju u slavistici – kreirao ga je Jakob Grimm, proširio Slovenac Jernej Kopitar u prvoj polovici 19. stoljeća, davno prije nastanka Jugoslavije – on dakle nije dužan nužno nestati činom raspada te države’ (Thomas 2003: 319).“ (str. 136)

„Kroatisti znatno sudjeluju u izgrađivanju slike o postojanju neprijatelja. Pomoću mita o srpskom jezičnom unitarizmu pobrinuli su se da svatko u Hrvatskoj zna tko ima ulogu dežurnog neprijatelja, a njemu zadnjih godina pridružuju i nove. Kako Evropska unija dobiva na aktualnosti, tako se iste metode uzgajanja neprijatelja koje su ranije bile usmjerene prema Beogradu sada pojačano usmjeravaju prema Bruxellesu. Najutjecajniji hrvatski akademici tvrde da će EU nametnuti Hrvatskoj ujednačavanje varijanata (HAZU 2007a; Babić 2008: 193), i da ‘što se Hrvatske tiče, čini se da su i za jezik kobna imena koja počinju s B (Beč, Budimpešta, Beograd, staro hrvatsko ime za Veneciju bilo je Bneci, Bruxelles, a Vashington, London i Moskva trebali bi se na hrvatskom zvati Bašington, Bondon i Boskva)’ (Kovačec 2006: 334).“ (str.  352)

Tolika ostrašćenost govori samo o jednom – kompleksu. A koliko je sve blisko Nemačkoj iz tridesetih godina prošlog veka, čovek da se isprepada. U Hrvatskoj je raspisivanje konkursa za nove reči uobičajena stvar, pa je simptomatično zahvaljivanje nagrađenog – u kolikoj je to suprotnosti sa stvarnošću i koliko nijanse u početku na kraju postaju krupne stvari, kao ona malena grudva snega na vrhu brda koja do podnožju naraste u monstruma koji nosi sve pred sobom. Povodom preuzimanja reči iz drugih jezika, mislim da je u uvodu za „Rječnik“ iz 1818. godine Vuk Karadžić lepo sročio: „Opet je bolje uzeti tuđu riječ, nego li novu naopako graditi.“ U dogledno vreme možda će i „okolotrbušni pantalodržač“ zaista preuzeti mesto kaišu, odnosno remenu, odnosno… koja je naša reč?

U postovima o jeziku (pod tom oznakom su objavljeni na ovom blogu) vidljivo je da mi je „favorit“ profesor Senahidin Halilović, ali će mu posle komentara na Jezik i nacionalizam Snježane Kordić, opasna konkurencija postati gospodin Midhat Riđanović – u oštrom odgovoru autorki Jezika između ostalog pominje i kako se u nekim nemačkim novinama pojavila razodevena (nije napisao gola), mada je, kako napisa – „zgođušna“,  i kako joj je slava udarila u glavu, na jednom mestu osporava autoritete (koje ona s uvažavanjem citira), a na drugom ih veliča (koje ona pobija)… Kao i kod Halilovića, slabo sam razumela šta je tu i da li je uopšte nešto kompliment ili nije, pogotovo ovo „zgođušna“ (njegovi komentari su kod gdina Despota, navela sam link na početku posta).

U Srbiji je proces uglavnom obrnut (ima i zadrtih jezikoslovaca koji teže komunikacionom autizmu, ali ih je mnogo manje od ovih drugih) – pa sve dolazi u obzir, često i bez ikakvog kriterijuma. Uostalom, ako je neka reč ušla u svakodnevni govor i nema adekvatnu zamenu u maternjem jeziku, niko od nas ne bi trebalo da se protivi tome, ali je problem što za mnoge reči u pravopisu postoje dubleti (premnogo ih je), a i tripleta ima nedopustivo mnogo… pa opet dolazimo do „pravila babe Smiljane“.

Težak ovaj srpskohrvatski, pogotovo ako ste Srbin, Hrvat, Bosanac ili Crnogorac! I – da li ste sigurni šta ste po nacionalnosti? „Analizu gena brojnih evropskih nacija sprovela je nedavno iGENEA, evropski ogranak vodećeg poduzetnika za testiranje gena, koji vrši 90 % u svijetu svih DNK-ispitivanja porijekla. Izvršena analiza pokazuje ne samo da ‘ne postoji pranarod Hrvati’ (Pazos 2008a), nego i da nije moguće na osnovi gena utvrditi tko je Hrvat a tko Srbin. Također pokazuje da je po očevoj liniji genetski najzastupljenija kod Hrvata i Srba Y-haplogrupa I koja reprezentira prastanovnike Balkana Ilire (Pazos 2008), a unatoč tome neosporno je da govorimo jezikom kasnijih doseljenika, Slavena. Za razliku od naše situacije, samo ‘20% albanskog stanovništva ima ilirske korijene’, tj. ‘udio Ilira je u Albaniji manji nego u Bosni ili Hrvatskoj’ (Pazos 2008b).“ (str. 190)

Pojava ovakve knjige u Hrvatskoj je izazvala reakcije kakve je izazvala, dok je u Srbiji imala mlak odziv. Razlika u argumentaciji je u kvalitetu, naravno, na strani Snježane Kordić, ali i u hrabrom stavu – argumentovanom. Iako će je skupo koštati sva ova polemika, nije izneverila svoju stručnost i moralni kodeks naučnog radnika. Knjiga me nije snažno dojmila samo zbog hrabrosti (obožavam hrabre ljude) već i zbog pristupa temi i objektivnosti, a pogotovo što je i jedan moj lični stav (nacija=jezik) u potpunosti revidirala.

Podeli s drugima