jaša

Kafansko-kulturno-istorijska baština Srbije. Srce koje i dalje lupa. Ruke koje i dalje pišu. Čaša koja se i dalje puni i prazni. Grobarov (1938–2013) – nepoznata legenda i reči koje i dalje žive

Dario Stajić

„Alkoholizam i još neke druge sitnice“

„To kuče bilo je jedini suvenir koji sam doneo sa Briona.“

Imam osećaj koji me često vara. Da, vara me. Ipak, želim da ga podelim sa vernom i nevernom publikom. Po.Najpre, sa samim, vernim i nevernim, sobom. Mislim da je Bukovski živ i da živi, t.j. da živi i da je živ, t.j. da je živ i da živi, npr. u Lazarevcu (mada nemam pojma gde je Lazarevac i kako se piše na ekavici, ali ipak pišem i Lazarevac i na ekavici); mislim da je Bukovski živ i zdrav, kakav odavno nije; šta je duže bio od ovo dvoje, zdraviji ili življi, „bistriji ili tuplji“, sad nije više ni važno; usput rečeno, da je Bukovski živ i zdrav i da živi u Lazarevcu, radije bi bio i pio u društvu Ršumovića, Milovana Danojlića, Noga i Matije Bećkovića, nego, da lupim sada… ovih naših što dobijaju nagrade od njihovih i njihovih što dobijaju nagrade od naših („jebeš navodnike“) … koliko bi dugo još mogao da serem, pomeram, slova, levo, desno, t.j. landaram „Wordom“ i mišem i tastaturom ovoj rečenici?!.?! Ili da je pročešljam ko „Cecina frizerka“?

Najradije bi Bukovski pio u društvu nepoznatih, nepriznatih, oznojenih i nesrećnih. Takvi se razumeju bez reči, samo pokreti(ma) i pogledi(ma). El Ej, Lazarevac, London, Lozana. Svejedno je. Jezik je univerzalan. Nevolja individualna.

Knjiga kratkih priča pokojnog Jakova Jaše Grobarova: „Ožiljci za sva vremena“ i univerzalna je i individualna. „Galeb Džonatan Livingston“ i „Mali princ“ za „roditelje i ratnu siročad“. One koji imaju kome da čitaju, ali nemaju kada i one kojima nema ko da čita, pred spavanje. Očeve koji su pijani kao majka.

Čak u jednoj, „Alkoholizam i još neke sitnice“, stoji: „Kafana umivena raznim vrstama pića… Tu su i limenke iz „Post ofisa“, jedino nedostaje Bukovski.“, da bi se zaključilo: „…ovo je svakako bilo jedno od mojih žešćih trežnjenja.“

Koliko je samo trežnjenja, opijanja i neuspešnih pobačaja u „Ožiljcima za sva vremena“? Opisao i napisao čovek nastao ukrštanjem Harmsa i Fantea; koji se izdigao do Bodlera i Dantea, a odrastao kao Oliver Tvist. Pretpostavljam.

Koliko trežnjenja, opijanja i neuspešnih  pobačaja može da podnese jedna knjiga?

U sinopsisu za suludi smeh, uzaludne suze i ništa, ne postoji ni jedna zlobna rečenica, misao. Samo jedan kratki apel, vapaj, „Pravo za život.“ Vrisak, eho i „Tapkanje po vremenu.“ „Haos“ i „Vreme“. Realnost i amorfne slike koje se smenjuju i nadopunjuju.

Grobarov je uzaludno pokušao da popravi Srbiju kvareći sebe.

„App“, bez apdejta, na stendbaju.

On je, sudeći po Ozsv, bio „duševan čovek“ i požrtvovan. Zato „molimo da se njegova duša presadi očajniku koji će to bogato da nagradi.“ I da se od nagrade svima plati jedna tura. U kafani. „Gospodine sudija, šalio sam se kada sam govorio istinu.“

Barouz na „brlji“, Timoti Liri na „Čivasu“. Autsajderski izlivi mestimične genijalnosti.

Podeli s drugima